​​Ekstremisti u BiH nisu vjernici

Odbačenost, otuđenje, i jačanje nacionalne retorike, uz nesnalaženje religija mladim ljudima je otvorilo put ka istraživanju mračnih kutaka vjere, kažu stručnjaci dodajući da ljudi često sami uzimaju šta im odgovara, pravdaju svoje postupke izvlačenjem iz konteksta, slušajući ljude koji su daleko od autoriteta u vjeri.

Amar Solunović, učenik je Srednje škole za tekstil kožu i dizajn u Sarajevu. Oko sebe, kaže primjećuje netoleranciju, na nacionalnoj, ali i vjerskoj osnovi. Svjestan je i radikalizma u svojoj vjeri. Uzrok je vjeruje neupućenost.

„Većina tih ljudi koji odlaze u tzv. selefijski pokret nije imala nikakvog dodira s religijom i još im nude novac za to što su pripadnici njihovog pravca učenja religije“, kaže Solunović.

Upravo je pasivnost vjerskih zajednica i njihovo nesnalaženje u tome da vjera više nije reducirana na tradicionalne metode, već se u to uključuju i moderna sredstva komunikacije, doprinijela da se rašire ideje koje su strane izvornim vjerskim narativima, vjeruju eksperti.

Ekstremisti nisu vjernici, a njihova je misija u vjeri često izopačena naglim ulaskom i neuključivanjem vjerskih zajednica u adekvatnu edukaciju. Iako njihove žrtve svijet najčešće vidi kroz napade, najviše ih je u neposrednom okruženju radikala, kaže Vladislav Topalović profesor Bogoslovskog fakulteta u Foči i svećenik Stare pravoslavne crkve u Sarajevu:

„Vjerska isključivost i vjerski ekstremizam, rigidno tumačenje praksi religijski… od toga najčešće stradaju najbliži oko vjerskog ekstremiste. O tome ovo društvo treba da razgovara. Mi se sjetimo ekstremizma kada je on spektakularan ali je nebrojeno mnogo žrtava u tom tihom prostoru bližnjih.“

U vrijeme kada vlada kriza od one identiteta, pa do materijalne, ljudi nisu u stanju da se snađu i traže utočište. Najvećem su riziku izloženi mladi, kaže profesorica sociologije i kulture religija u Srednjoj poljoprivrednoj školi u Sarajevu Belma Bešlić.

„Religija je nerijetko njihov bijeg. Ako s druge strane ne nađu adekvatnog sagovornika, prepušteni su sami sebi i traže nekoga ko će im pomoći. Često se desi da umjesto u vjerske zajednice odu u neke druge krajnosti, neke sekte i onda se vjerske zajednice zakukaju i kažu šta se desilo s našom omladinom i onda se ne reaguje na vrijeme“, kaže Bešlić.

U istraživanju koje su radili studenti Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije u Sarajevu, mladi ljudi oko sebe primjećuju netrpeljivost. Međutim, 75 posto ispitanika pomoglo bi da se spriječi incident. Mada su tokom istraživanja pogledali film o međureligijskom horu „Pontanima“ koji pjeva duhovne pjesme svih religija većina je navela kako na to nije spremna.

To je, vjeruje osnivač hora i profesor na Franjevačkoj teologiji, fra Ivo Marković, rezultat političkih previranja kojima se i kroz vjeru nastoji ostvariti politički cil, ali i neznanja i revolta.

„U religijskim se zajednicama često stvaraju ti fanatici koji pomisle da je njih Bog obdario i da trebaju u njegovo ime nešto djelovati. Mislim da religijske zajednice moraju razviti unutrašnje mehanizme zaštite od takvih ljudi, koji djeluju u ime Božije. To su jako opasni pojedinci. Oni ne slave Boga i nisu izvorno religijski nadahnuti, već su jedna opasna, pijetistička religioznost koja snagom deformirane vjere može napraviti neizmjerno zla“, zaključuje Marković.

Nije rješenje ni u radikalnom rezu, ni zabranama bez alternative, ocjenjuje Bešlić:

„Ako su im pomogle vjerske zajednice, trebaju da im im otvore svoja vrata i osnivaju različita udruženja. Oni će ih vrlo vjerovatno poslušati i prići tim vjerskim zajednicama, ali taj odnos mora biti iskren. Moraju osjetiti da to vjerske zajednice ne rade radi sebe, da bi sebe pred međunarodnim zajednicima, udruženjima, nevladinim sektorom opravdali da nešto rade. Kako ćemo im vjerovati. Tako što će te mlade ljude zbrinuti. Vi ne možete nešto zabraniti, u šta je on upao, a ni sam ne zna zašto, a onda mu ne ponuditi neku alternativu u kojoj on mora nastaviti živjeti.”

Cilj svih vjerskih zajednica mora biti otvorenost, ali i sposobnost prepoznavanja radikalizama prije nego poprime formu ozbiljnih pokreta, kažu stručnjaci. Takvi sigurno neće zatražiti pomoć i pojašnjenja vjerskih autoriteta, jer ih ne priznaju. Radikalizmu, savjetuju, treba ići na izvor, otvoriti se i uraditi ono što nije praksa – otklanjati strah od drugačijeg.