16. mostarsko proljeće: BiH – zemlja i njeno blago

Mostarsko proljećeU Galeriji Aluminij u Mostaru, u sklopu Mostarskog proljeća, održana je izložba fotografija “Bosna i Hercegovina – zemlja i njeno blago”.

Ova izložba rezultat je vidnog truda karmelićanina Zvonka Martića i umjetničkog fotografa Jasmina Fazlagića, dvojca koji se već stanoviti niz godina trudi ovoj zemlji i svima onima izvan nje, a koje bi to moglo zanimati, odličnim fotografijama muzejskih eksponata te fotografski zabilježenih tradicijskih običaja, nošnji, nakita naroda koji žive u BiH, dočarati i samu bit tog zajedničkog života, preplitanje narodnih kultura i utjecaj kultura koje su u BiH dolazile i u njoj se dulje zadržavale, utičući i na lokalne običaje, što se ponajviše odnosi na dugu tursku, te poslije austro-ugarsku upravu.

U tom je smislu, zavod Karmel, odnedavna središte svih karmelićana svijeta (zar nije lijepo to što im se baš naša zemlja za to učinila najprikladnijom?) smješten u selo Goricu, nad onim jezerom što je poklopilo povijesno polje i rječicu koja ga je sjekla, e da bi se davno podignuta brana koja će praviti novce, u našim poratnim okolnostima učinio ponajviše, dakako, izuzmemo li institucije kojima je to posao. A nije nužno ni da ih izuzmemo! Tamošnji etnografski i povijesni muzej, otvoren uvijek i svima, prava je riznica naših nekadašnjih života, a publikacije koje su otiskane, brojne su…

Tiha sjeta

Ovaj put se spomenuti dvojac pak pozabavio zemljom i blagom koje ona donosi, prekrasne su to fotografije rada ljudi u poljima, na žitnicama, u voćnjacima ili vinogradima… No neka se tiha sjeta nadvila nad ovom izložbom i svim njezinim akterima, jer je svaki posjetitelj, donoseći u svijestima slike vodenog pogroma koji je poklopio dvije trećine ove zemlje, pa se svatko, ili se barem meni tek tako učinilo, zapitao: gdje su sad ova polja i orači, voćnjaci i stada, gdje su nošnje i oni koji ih nose, gdje je nakit i vedrina, i hoće li se opet ponoviti vedrina nad ovom zemljom, ne samo ona klimatska, nego ona koja ljude tjera na osmjehe dok obrađuju svoje njive, uređuju svoje kuće oko kojih buja cvijeće, kite svoju djecu, svatove i svatovske konje, ili je sve ovo samo ružan san, kao i onaj rat, i onaj prije njega, i onaj još prije njega?

Je li svu ovu ljepotu i bogatstvo pomela voda i skrilo blato, hoće li sve nestati u truleži i memli i koliko će trebati da se sve to po sjećanjima obnovi, uredi, osuši, dobije novi život i novi zamah; hoće li zemlja opet rađati i hoće li se momci i cure opet smijati kao na ovim fotografijama? Je li ova izložba, globalnoga cilja, ipak malo okasnila, je li sve ovo danak nepoštivanju i okretanju glave od onoga na što je ona htjela upozoriti: čuvanje zemlje, rijeka, drveća, podizanje ekološke svijesti i svijesti o svojoj zemlji kao najzdravijoj, najradosnijoj, najplodnijoj, i čime će se sada umarati ljudske ruke koje su se do neki dan vukle iza pluga, a već nekoliko dana ti isti ljudi slušaju nemoćna stada dok samrtno riču, ržu, i Bošnjo se opet pakira, s dekom i vrećicom, sa svim što je ljudsko, a živjelo je s njim, u neznano i još gore sutra.

A otac Zvonko, karmelićanin s Buškoga blata, eto, imao je cilj, plemenit i učinkovit, imao je fotografa, imao prizore, ima narode i volju, ima znanje, ta on je poznavatelj svih priča i predaja o bogatoj tradiciji i kulturi naroda Bosne i Hercegovine i njenim prirodnim ljepotama. Ovim projektom promovirao je raznolikost i ljepote BiH. Našao je i jakog sponzora, jednu banku koja je tri godine strpljivo financirala poduhvat jednog neobičnog svećenika, antropologa i etnografa i jednog zaljubljenika u fotografsko dokumentiranje. Mogu svi biti ponosni onim što su uradili.

Kad je čovjek zločest

Nevolja je pak nešto drugo, premda je ovih dana – prvo…

– Kako smo stvoreni od zemlje, živimo s njom i od nje, ona nas darežljivo obasipa svojim darovima i na kraju se stapamo s njom, ovom izložbom se pokazuje prošlost u sadašnjosti za budućnost čiste vode, bujnoga drveća i zdravih plodova zemlje koje su proizvele vrijedne ruke ljudi u BiH, rekao je dobroćudni otac Zvonko, a Vlado Lukić, počasni konzul Republike Mađarske u BiH, otvarajući izložbu, pritisnut valjda onim istim slikama s televizije, podsjetio je mlade da budu svjesni kako je ova zemlja bolja nego li im se čini, kako je u njoj uvijek bilo ljepote i razlika u njima, te kako se krug prirode, neba i zemlje uvijek prekida kada je čovjek zločest, te svjesno i nesvjesno narušava sklad.

Posted by on 2014-05-24. Filed under Kultura. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0. Both comments and pings are currently closed.

You must be logged in to post a comment Login