Aluminij iz Mostara: dugo očekivana propast

Mnogi su vjerovali kako je tvornica Aluminij iz Mostara “previše velika da bi propala”: važan izvoznik, tisuće ljudi živi od nje. Problemi su rasli, a i sad se mnogi tamo pitaju: treba li pomoći Sarajevo ili opet Zagreb?

Lokalni mediji izvještavaju o radnicimatvornice aluminija koji su u suzama dočekali trenutak kad je u ponoć na ovaj utorak (11.7.) isključena električna energija tvornici zbog astronomskih dugova koji su se nakupili. U postupku proizvodnje aluminija je to katastrofa: još ovog ponedjeljka su za isključenje pripremljeni pogoni Ljevaonice i Anoda, ali trajalo bi tjednima da se za isključenje struje pripremi i primarni dio obrade aluminijske rude u odjelu Elektrolize. To znači da se rastopljen metal tamo već stvrdnuo i praktično uništio kotlove. Novi bi koštali najmanje dvadesetak milijuna eura.

Ali i to je u tom dijelu Bosne i Hercegovine u prvom redu političko pitanje: odgovorni, ali i mnogi djelatnici Aluminija d.d. iz Mostara u prvom redu krive Federaciju Bosne i Hercegovine koja je sa 44% najveći vlasnik te tvornice i koja se ugovorom iz 2013. obavezala tvornici isporučivati povoljniju električnu energiju. To je od presudne važnosti za rentabilno poslovanje jer i u konačnoj cijeni proizvedenog aluminija zapravo barem četrdesetak posto trošak energije. Ova tvornica koja je proizvodila oko 130 tisuća tona primarnog aluminija je tako i trošila električne energije otprilike kao grad sa četvrt milijuna stanovnika. Ali problem jest što se i sa porijeklom električne energije u mostarskom Aluminiju pokušavalo sjediti “na dvije stolice”.

Uništen Šibenik da bi se „spasio” Mostar

Zapravo je i ova tvornica bila jedan od važnijih razloga da je uopće osnovana zasebna Elektroprivreda Hrvatske Zajednice Herceg Bosne (HZHB) nakon što je nakon ratnih razaranja tamo 1997. pokrenuta proizvodnja. Kako piše hrvatsko (ali ne i bosansko) izdanje Wikipedije, tamošnji djelatnici su u “vihoru razaranja, nadljudskim su se snagama borili spriječiti daljnje uništavanje”, a odlučujuća je bila financijska potpora od 9 milijuna dolara Republike Hrvatske zbog kojih i sad susjednoj državi pripada 12% tvornice Aluminij iz Mostara. Poetski nastrojeni autori hrvatske Wikipedije “zaboravljaju” spomenuti kako je taj novac najvećim dijelom “dragovoljno” dala Tvornica lakih metala (TLM) Šibenik, već na onaj način kakav su tvornice u Hrvatskoj plaćale političke projekte tadašnjeg režima, bio to stadion Dinama (odnosno tada Croatije) u Zagrebu – ili ove tvornice u Hercegovini.

Na kraju je i to onda brzo lansiralo šibensku tvornicu u nevolje i bankrot – a tako je i suvlasništvo uopće došlo u posjed Fonda Republike Hrvatske. Ali i mostarska tvornica je u ono doba “privatizirana” na način kakav odlično poznajemo. Antikorupcijska mreža organizacija civilnog društva u BiH tu privatizaciju uvrštava u jednu od deset najvećih pljački koja je provedena u toj zemlji. Ta organizacija raspolaže procjenom kako je Aluminij iz Mostara bio vrijedan oko milijardu i 400 milijuna tadašnjih njemačkih maraka, ali je privatiziran za jedva 155 milijuna DM. Na 44% dionica su imali pravo zaposleni, ali i tu su se zaposleni prvo izabirali po nacionalnom ključu i “podobnosti”.

Ima li uopće šansi za aluminij proizveden u Mostaru?

Tek koncem 2013. je Federacija BiH uopće ušla u posjed svog udjela tvornice u Mostaru i imenovala članove nadzornog odbora, makar je i dalje osporavala način kako ju je zapalo tek 44% vlasništva. Jer, osnivač te tvornice je zapravo bio nekadašnji bosanskohercegovački industrijski gigant, Energoinvest. Iz tog doba kad su uopće došli u Mostar je onda i obećanje o povoljnijoj električnoj energiji. Ali Bosna i Hercegovina je još uvijek država sa tri elektroprivrede i 280 milijuna KM je dug Aluminija d.o.o. zapravo Elektroprivredi HZHB, ne Federacije. Ukupan dug kojeg je nakupila ta tvornica je oko 377 milijuna KM i svi pokušaji naći nekog strateškog partnera za ovu tvornicu su propali.

Svjetska cijena aluminija je razmjerno stabilna – oko 1650 eura po toni, makar je kratkotrajno skočila prošlog proljeća nakon što su SAD objavile namjeru uvesti carinu na aluminij (i čelik). Aluminij je i dalje tražen proizvod i makar raste udio aluminija dobiven reciklažom, stabilna cijena zapravo znači sve žešću bitku na tržištu među proizvođačima. A upravo zato jer je cijena električne energije gotovo isto tako važna kao i cijena rudače, to znači da šanse na tržištu imaju samo proizvođači u zemljama gdje je električna energija jeftina.

I Njemačka je bila jedan od velikih proizvođača aluminija, pogotovo socijalistički DDR: prilikom ujedinjavanja Njemačke se tako produkcija praktično udvostručila na gotovo 800 tisuća tona godišnje. Od onda proizvodnja pada, ali tu je sad više od polovice proizvedenog aluminija onaj iz reciklaže – ili su to pogoni koji troše što je moguće manje električne energije kako bi uopće ostali konkurenti.

Jer daleko najveći proizvođači aluminija su Kina, Rusija i Kanada, a već za četvrto mjesto se natječu Indija i – Ujedinjeni Arapski Emirati. I to ne toliko zbog boksita, nego zato jer tamo ima jeftine energije iz nafte i plina. I u Europi su baš zbog toga danas najveći proizvođači jedna Norveška ili Island koja koristi i geotermalnu energiju.

Nestanak i problema i hranitelja i izvoznika

Vlada Federacije BiH je već za kraj tjedna najavila izvanrednu sjednicu posvećenu ovoj tvornici u Mostaru i iz Sarajeva se čuje kako još uvijek postoji određeni interes investitora, jednog iz Velike Britanije i jednog iz UAE za njenu privatizaciju. Posljednji mogući investitor iz Švicarske je tražio jamstvo za nižu cijenu električne energije, što se nije moglo prihvatiti. Sad još dolaze i dodatni troškovi nastali naglim – makar ne iznenadnim gašenjem pogona. Mostarskom Aluminiju se mjesecima prijetilo da će mu biti prekinuta isporuka električne energije ako ne počne plaćati dugove, ali dugovi i gubici su samo rasli.

Ali tako BiH ostaje i sa 900 radnika tvornice i njihovih obitelji koji će ostati bez prihoda i bez oko 360 milijuna KM izvoza koji je bio zasluga ove tvornice. I u susjednoj Hrvatskoj je prekid rada ove tvornice velika vijest, makar bi Zagreb trebao biti više zabrinut za sudbinu luke u Pločama čijih je otprilike petina kapaciteta otpadala na potrebe ove tvornice u Mostaru. Hoće li se ipak naći investitor koji ne samo da će preuzeti, nego i uložiti goleme iznose za nužnu modernizaciju te tvornice kako bi i sa ovim cijenama električne energije mogla uspješno poslovati?

Nema baš mnogo pozitivnih primjera kod primarne industrije, ali šibenska Tvornica lakih metala se uspjela izvući sa novim vlasnikom iz Slovenije. Nakon velikih investicija u najmodernije strojeve sad Impol TLM opet dobro posluje, makar sa mnogo manje zaposlenih nego prije. Ali vremena tvornica sa tisućama radnika se više nikad neće vratiti. I pouka može biti: nitko u čitavoj regiji nije gospodarski Too Big to Fail.

DW