Arhipelag Jugoslavija – Eseji o raspadu

Prije 30 godina raspala se višenacionalna država Jugoslavija. Kulturni djelatnici iz zemalja nastalih nakon toga pitaju se što je ostalo od nekadašnje zajedničke države. 15 eseja o raspadu Jugoslavije

Jugoslavija
Jugoslavija

Nesvrstana Jugoslavija bila je na glasu kao relativno liberalna socijalistička zemlja. Granice su bile otvorene, ljudi su smjeli putovati u inozemstvo, turisti su bili dobrodošli. Poduzeća u kojima je bilo uvedeno „radničko samoupravljanje“ bila su razmjerno uspješna, obrazovanje je bilo na visokoj razini. Ali, nakon smrti dugogodišnjeg šefa partije i države Josipa Broza Tita zgrada koja se krila iza te lijepe fasade počela se raspadati. Zemlju je zahvatila teška gospodarska kriza, raslo je nezadovoljstvo i nacionalizam. 1991. je uslijedio niz krvavih ratova, a posljedice se osjećaju i nakon 30 godina.

U zbirci eseja pod naslovom „Archipel Jugoslawien“ (Arhipelag Jugoslavija) 15 autora iz zemalja nastalih na području bivše Jugoslavije govore o svojim sjećanjima na to razdoblje, o teretu prošlosti koji osjećaju danas i o nadi za budućnost.

Bijeg od prošlosti

„Crta razdvajanja između onih koji su sanjali revoluciju i onih koji su ju provodili prolazila je nekoliko kilometara iza naše kuće. Ali, ono što je nezamislivo ne može se dogoditi – dok se stvarno ne dogodi“, piše kosovska autorica Blerina Rogova Gaxha u svom eseju „Laki život“. „Moji roditelji pričaju o lijepim putovanjima, studiju u drugim jugoslavenskim republikama, sigurnom radnom mjestu, o ‘lakom životu’, ali za mene i moju generaciju to je bila samo iluzija“, kaže Blerina Rogova Gaxha u razgovoru za DW. Ova pjesnikinja, novinarka i književna znanstvenica rođena je 1982. na Kosovu, njezino djetinjstvo je bilo obilježeno strahom i nestašicom.

Kad negdje na zidu vidim natpis “Kosova Republikë” sjetim se toga vremena, kad sam imala 8 ili 9 godina. Tada je bilo zabranjeno i opasno napisati te riječi javno.

Kosovo je 2008. proglasilo neovisnost. Međunarodna zajednica je različito reagirala: zemlje poput SAD-a, Njemačke i Francuske vrlo brzo su priznale neovisnost, ali i nakon 13 godina još ima zemalja koje ne priznaju neovisnost Kosova, primjerice Španjolska, Rumunjska, Slovačka, Grčka, Cipar, Rusija i Kina. I neke međunarodne organizacije, primjerice UNESCO, ne žele primiti Kosovo.

„Imala sam političko djetinjstvo, mi smo bili uključeni u politiku a da nas nitko nije pitao želimo li to“, kaže Blerina Rogova Gaxha u razgovoru za DW. Prošlost je još prisutna, bijeg od nje nekad uspijeva, a nekad je ona jednostavno tu i čovjek ju ne može jednostavno sakriti u neki ormar, kaže ona.

Pogled naprijed

Put prema miroljubivom suživotu Blerina Rogova Gaxha vidi u kulturi. „Sretna sam da na svojim putovanjima u inozemstvo imam mogućnost susresti književnike i pjesnike iz drugih jugoslavenskih republika, ali nedostaje bilateralna suradnja između kosovskih i srpskih kulturnih djelatnika. Moramo međusobno razgovarati, graditi mostove, razumjeti prošlost sa svih strana, ne samo vlastitu perspektivu – nego zajedno ići prema budućnosti.“

Ali trenutno kosovski Albanci i Srbi žive praktično odvojeno. Najpoznatiji je primjer Mitrovica. Na jugu žive kosovski Albanci, na sjeveru Srbi. Između njih je rijeka Ibar, poznati most preko Ibra dijeli grad. Zajednički kulturni život je praktično nezamisliv. Organizacije kao „Mitrovica Rock School“ pokušavaju glazbeno poticati mladež iz oba dijela grada. Ali, to je težak pothvat. Grupe u kojima zajedno sviraju Albanci i Srbi su rijetkost.

Život u čekanju

U Prijedoru, u Republici Srpskoj u Bosni i Hercegovini, živi 53-godišnji Darko Cvijetić (Schindlerov lift). Ovaj kazališni redatelji i pjesnik je doživio rat u Bosni i Hercegovini. „Moj otac, Srbin, i moja majka, Hrvatica, 1997. su skupa s mojim mlađim bratom, koji je bio jako traumatiziran, napustili Bosnu i Hercegovinu. Ja sam ostao. Mislio sam tada: lošije ne može biti. Bio sam optimist. Ali drugi, koji su otišli, shvatili su ono što sam ja u svom jakom optimizmu previdio. Ja sam mislio da će svi problemi ostati u 20. stoljeću. Prevario sam se. Živimo u zemlji u kojoj se razlike nastavljaju, a ima ljudi kojima te razlike odgovaraju. Mi živimo u stalnom ratnom stanju. To nije rat s oružjem, nego tihi, neprimjetni konflikt“, kaže Darko Cvijetić u razgovoru za DW.

Teret prošlosti

U Prijedoru i okolici su se 1992. dogodili neki od najstrašnijih zločina rata u Bosni i Hercegovini koje su počinile srpske trupe nad muslimanskim i hrvatskim civilima. „Ovaj grad je opterećen prošlošću. Ima puno narativa, ali nedostaje univerzalni narativ, zajednički pogled na povijest. Čekamo manje opterećenu generaciju koja će to razjasniti.“

U svom eseju Let dronom (Drohnenflug) za Arhipelag Jugoslavija Darko Cvijetić piše: „Prošlo je previše vremena i uskoro neće više biti nikoga tko bi priznao i prihvatio sramotu. Izgleda da kolektivno sjećanje samo čeka na to. Da više ne bude nikoga tko bi mogao nešto priznati i da nikoga ne bude pred kim bi se nešto moglo priznati.“

Ostali autori, kao Tomislav Marković iz Srbije ili Rumena Bužarovska iz Sjeverne Makedonije pišu o posljedicama rata koji je razorio njihovu zajedničku zemlju. „Većina autorica i autora su odmah pristali i htjeli su napisati svoj esej. Ali, možda najviše me dirnula i iznenadila reakcija jednog književnika koji je to odbio uz ovakvo obrazloženje: ‘O tomu ne mogu puno reći, osim da osjećam sram i melankoliju… i ne isključujem mogućnost nekog novog rata’“, priča Hana Stojić, autorica ideje i koordinatorica projekta Arhipelag Jugoslavija koji će biti objavljen online u sklopu ovogodišnjeg Lajpciškog sajma knjiga.

Svih 15 eseja moći će se pročitati online od 30. 3. 2021. do kraja maja / svibnja.

Posted by on 2021-04-05. Filed under Bosna i Hercegovina. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

You must be logged in to post a comment Login