Banjalučki sveštenici u glavi čuvaju tajnu trapista

Kada su 1869. godine prvi redovnici trapističkog reda došli u Banjaluku niko nije mogao ni slutiti da će svojim djelovanjem uveliko promijeniti život jedne zapuštene bosanske kasabe na samim zapadnim granicama Osmanlijskog carstva.

Riječ je o redu citercista nastalom polovinom 17. vijeka u regiji La Trape, odakle i dolazi naziv trapisti. Oni su jedan od najstrožijih redova u katoličkoj crkvi, koji živi po pravilu svetog oca Bedenikta, „ora et labora“ (moli i radi).

S trapistima je došao i industrijski razvoj

Nakon kupovine zemljišta u Banjaluci, za koje su morali dobiti dozvolu osmanskih vlasti, izgrađeno je nekoliko drvenih koliba u kojima su redovnici na čelu s Fracom Fanerom  počeli živjeti i korak po korak, u narednim godinama izgradili prvo crkvu, potom samostansku zgradu, a paralelno s tim počinje i izgradnja  brojnih industrijskih pogona koji su do tada bili nezamislivi za Bosnu i Hercegovinu.

U narednim desetljećima izgrađena je pilana, suknara, tvornice ljepila, bezalkoholnih pića, pivara, most koji je spojio obale Vrbasa, a 1899. godine nedaleko od samostana izgrađena je na rijeci Vrbas prva hidrocentrala. Zahvaljujući tome u samostanskoj crkvi Zvijezde Marije zazvučale su prve električne orgulje na Balkanu. No zanimljivo je i to da je zahvaljujući tome, osam godina prije Londona, samostan dobio i električnu rasvjetu.

Paralelno s izgradnjom prvih industrijskih postrojenja, u kojima je uz redovnike  radilo i lokalno stanovništvo, trapisti su uz intenzivno radili i na prosvjećivanju stanovništva.

Sve do okončanja Drugog svjetskog rata u okviru samostana postojala je osnovna škola. U srednjoj zanatskoj  školi  izučavalo se  27 zanata, a djelovali su gimnazija i visoko teološko učilište.

Uz to trapisti će ostati trajno upamćeni i po činjenici da su se tokom niza godina brinuli za više hiljada djece svih nacionalnosti koja su u prihvatilište dovođena iz siromašnih porodica.

Problemi su došli s komunizmom

Kraj Drugog svjetskog rata i dolazak komunističkih vlasti rezultovao je nizom radikalno negativnih posljedica po ovoj crkveni red.

„Dolaskom komunističke vlasti 1946. godine srušena je prva crkva i samostan, a preostali trapisti nastavili su živjeti u samostanu u okviru kojeg je i crkva sagrađena 1925. godine“, rekao je pater Franjo.

Ogroman trud i rad trapista, na najbrutalniji način  je uništen isključivo iz ideoloških razloga.

„Ovdje je komunistička mladež spalila 20 hiljada, rukom pisanih  knjiga. Uz to trapistima je sva imovina oduzeta, a radi se o preko četiri miliona kvadratnih metra obradivog zemljišta i šume. Oduzeto je sve  osim crkve, dijela samostana i vrta“, dodaje pater Franjo.

Navodi da je 1913. godine sa 265 monaha u Banjaluci djelovala najveća trapistička zajednica.

Ali zbog činjenice da su većinu redovnika vodila porijeklo iz Njemačke, Austrije i Slovenije  1945. godine, kako ističe,  na politički montiranim procesima  donijeta je odluka o njihovom progonstvu.

„Sada nas je samo trojica. Ali uz Božiju pomoć, nadamo se da će Marija Zvijezda nastaviti sjati svojim sjajem i da će nam se pridružiti mladi ljudi koji žele živjeti monaškim životom“, ističe pater Franjo.

Na temeljima pivara koju su sagradili prije više od jednog vijeka danas egzistira Banjalučka pivara , a prije nekoliko godina obnovljena je i proizvodnja sira Trapista.

Sir se danas ne proizvodi unutar samostana, već na farmi Livač banjalučkog Caritasa, u selu Aleksandrovac.

„Prozvodnja sira je počela je 1882. godine. To je jedinstveni sir i njegova proizvodnja  je tajna, a receptura se u pravilu čuva u glavi i nikada nije napisana na papir. Tajnu recepta  zna u pravilu samo jedan ili dva redovnika. Danas tajnu sira ima pater Tomo, koji svakodnevno nadgleda njegovu proizvodnju. Za tajnu nije dovoljno samo je preuzeti, za nju treba imati i volju i ljubav“, zaključuje priču pater Franjo.