BiH u znaku bijelih traka

U Prijedoru, ali i drugim bh. gradovima, obilježen je “Dan bijelih traka”, u znak sjećanja na dan kada su 1992. godine srpske vlasti naredile nesrpskom stanovništvu u ovom gradu da se označi bijelim trakama, a na kućama istaknu bijele čaršafe. Cilj je bio da se raspozna koji građani nisu Srbi.

Armin Alijagić imao je 12 godina kada su njegovi roditelji te 1992. kuću morali označiti bijelim čaršafom kako je to nesrpskom stanovništvu naredila tadašnja srpska vlast u Prijedoru.

Cilj je bio da se raspozna koji građani nisu Srbi. Arminovi roditelji danas žive u Holandiji, a on u Sarajevu.

„Čovjek ne može da se ne prisjeti nekih stvari koje su se desile, bio sam jako mali kada se to dogodilo, tada nisam shvatao o čemu se radi. Sjećam se da su roditelji stavili neki bijeli čaršaf na našu terasu, međutim, to je za mene bilo kao neka igra. Sada, valjda kako čovjek stari, krene da osjeća i da shvata šta je to ustvari bilo i sad samo mogu poželjeti da želim da se ovo nikada nikome ne desi”, kaže Armin.

Elmina Kulašić iz Kozarca pored Prijedora imala je sedam godina kada je sa roditeljima odvedena u logor.

“Ova mala bijela traka koju ne možemo, čak, ni primijetiti ako je ne pogledamo, daje nama moralnu odgovornost da se moramo boriti za istinu, ali isto tako da skrenemo pažnju da su ovi ljudi nevini ubijeni i da ih se moramo sjećati”, navodi Emina.

U Prijedoru je ubijeno 102 djece. Njihovi roditelji već dvije godine traže odobrenje od gradskih vlasti za podizanje spomen obilježja u tom gradu.

„Ja sam otac koji je izgubio dvoje djece. Još petnaestero dječaka i djevojčica, čiji sam ja amidža, su strijeljani 25. jula u porodičnoj kući. Ta djeca nisu znala ni šta je puška, ni šta je politika. Zbog toga je proistekla inicijativa da podignemo spomenik ubijenoj djeci i mislim da vlast tu ne može naći nikakvu prepreku da to ne odobri“, naglašava Fikret Bačić, predstavnik roditelja ubijene djece.

Oko 1.000 građana, mahom iz nevladinog sektora iz više bosanskohercegovačkih gradova, prošetali su glavnom ulicom u gradu i na trgu položili cvijeće za 102 ubijene prijedorske djece. Među njima je bio i Goran Zorić iz prijedorskog Centra za mlade.

„Interesantno je vidjeti kako već spontano kafići ili bašte gase muziku kada kolona prolazi. To mi je nekako indikator da se polako lokalna zajednica i sredina senzibiliše na ova pitanja“, kaže Zorić.

Prijedorski gradonačelnik Marko Pavić, ali ni njegov zamjenik Sead Jakupović već četvrtu godinu, koliko se obilježava Dan bijelih traka, ignorišu ovaj datum.

Čak ni lokalni portal „Kozarski vjesnik“, nije htio objaviti pomen na ubijenu djecu u Prijedoru 1992. i 1993. Zbog toga oni koji su se vratili u grad kažu da je i dalje prisutna diskriminacija.

Senija Kapetanović, povratnica u Prijedor o tome kaže:

„Nisu više ona vremena, ali taj je dio nekakve tuge i nesreće koju mi nosimo, ali koju niko nije objektivno prihvatio onako kako smo je mi doživjeli, a mogli su, jer su vidjeli sva naša stradanja. E, to je ono bolno“, poručuje Senija.

Evo šta Prijedorčani kažu ima li diskriminacije u gradu.

U Prijedoru je tokom rata ubijeno ili nestalo više od 3100 građana. Najveći broj njih je završio u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje.

Inače, Dan bijelih traka obilježen je u više bh. gradova, a od gradova u regiji- Zagrebu i Sisku.