Bivši logoraši Stanislav, Amir i Dragiša: Zašto ne mrzimo!

rat BiHLjudi su i u ludilu, kažu ostali ljudi. Prošlost se ne može promijeniti ali i treba govoriti i razumijevati za bolju budućnost.

Samo da rata ne bude poručili su bivši logoraši Stanislav, Amir i Dragiša. Javno su u Žepču govorili o svojim ratnim iskustvima. Ljudi su i u ludilu, kažu ostali ljudi. Prošlost se ne može promijeniti ali i treba govoriti i razumijevati za bolju budućnost.

Žepa ’95.

“Kada sam vidio da više nema izlaza, onda sam sa nekoliko prijatelja prešao Drinu, gdje me je uhapsila vojska Jugoslavije. Oni su nas proveli na lokalitet Šljivovica, gdje nas je preuzeo MUP Srbije i tek tada je nastao pravi pakao. Morali smo se krstiti kad izlazimo u WC, a u WC-u smo mogli samo ujutru i navečer. Kada su mi prebili prste na karauli dobio sam gangrenu, a u bolnici u Užicama je bio doktor koji mi je pomogao. Spasio mi je život, odstranio mi je dio palca. To mi je dalo snagu da shvatim da nisu svi ljudi isti”, prisjeća se svoga ratnog zarobljeništva bivši logoraš Amir Omerspahić.

Logor u Potocima kraj Mostara ’95.

“Ja sam bio svjedok trostrukog ubistva. To je nateži dan, ali svaki dan je posebna priča ali to mi je bio najteži dan koji sam ja preživio tamo. U sebi sam razmišljao o nekom osvetničkom pohodu, da tako kažem. Danas drugačije gledam, drugim očima, poslije svega, kad vidim šta je iza nas ostalo. Moramo sve to drugačije gledati”, poručio je bivši logoraš Stanislav Krezić.

Sarajevo, logor Viktor Bubanj, ’92.

“Tu sam bio zatvoren trinaest dana. Nama se, pazite, tamo niko nije predstavljao. Izvede nas, potjera nas na radove, izvede iz reda, tuče. Kaže bili smo ti sad kod kuće, bili smo ti sa ženom, sa kćerkom, činili smo to i to. Da ne govorim drugo. To me najviše potresalo, onda uobičajena maltretiranja već zaboravljam, ali ova su me dovodila do ludila. Bilo je zaista i dobrih ljudi. To treba pomenuti. Mogu reći da je vrijeme života kratko, ali je dovoljno dugo da se može čestito i pošteno živjeti”, smatra bivši logoraš Dragiša Andrić.

“Kada oprostiš, nećeš promijeniti prošlost, ali ćeš promijeniti budućnost.” Ovim riječima Amir, Stanislav i Dragiša završili su ispovijest. U punoj kino sali u Žepču, bivše logoraše slušala su djeca koja o ratu i znaju samo iz priča. U okviru USAID-ovog projekta “Pro-Budućnost”, cilj je bio ponuditi ovaj put drugačiju priču. O tri čovjeka, prividno različita po nacionalnom predzaku, ista po tragičnoj sudbini.

Posted by on 2016-05-09. Filed under Mostar, Sarajevo, Vijesti iz BH gradova, Žepa. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0. Both comments and pings are currently closed.

You must be logged in to post a comment Login