Biznis cvjeta, magareće mlijeko teče

magarciU BiH mnogo je uspješnih poslovnih priča iz gospodarstva čiji se proizvodi izvoze diljem svijeta. Alen Jusupović iz Zavidovića vodi jednu od rijetkih farmi magaraca, čije mlijeko je veoma cijenjeno, a cijena po litru dostiže i 50 eura. No, Alen bi mogao biti još uspješniji da mu državne institucije ne nameću svakodnevno nove poreze i obveze, a premalo pomažu.

Još kao student, Alen je prije četiri godine na svom obiteljskom imanju sam pokrenuo farmu magaraca. Njegov prvi poslovni potez nitko nije ozbiljno shvaćao, štaviše, smijali su mu se.

„Ja sam se nekada, u srednjoj školi, bavio pisanjem. Pisao sam neka prozna djela. Ako djelo ne izazove emociju, bilo kakvu, i ljutnju, i srdžbu, ili sreću, ili bilo šta, to djelo ne valja. Tako i ovo. Svaki podsmjeh meni je davao krila. Znao sam da je to dobro. Jedino ako ljudi smatraju da je nešto ludo, ja smatram da je to ispravno, jer ja volim stvari okrenuti naglavačke. U potpunosti. I kad ti ljudi kažu: ‘Lud si’, to je meni kompliment, kao da kažu: ‘Bravo, ti ćeš uspjeti u tom svom biznisu’. Bilo je podsmjeha, od neke rodbine, od komšija, bilo je čak podsmjeha od komisije koja mi je dala ova sredstva, pa su mi se smijali. Na kraju su mi dali. A ko se zadnji smije, najslađe se smije“, priča nam Alen.

No, magareće mlijeko iz Zavidovića, nakon četiri godine postalo je prepoznatljivo diljem svijeta. Alen u svom još uvijek malom gospodarstvu ima petero zaposlenih.

„Nas pet radi oko farme, imamo 23 grla magaraca, konstantno se uvećava, tržište se širi. Pored mlijeka radimo i kozmetiku od magarećeg mlijeka. Meni je ovo uspjeh. Ja kažem: ‘Ljudi, pa ja sam zaposlio još četiri osobe. Kako vi to ne shvatate?’. Pričamo o povećanju nezaposlenosti, a u mojoj porodici se povećala zaposlenost za četiri osobe.“

Bez podrške institucija

Alen nam kaže da u BiH čovjek samo mora biti dovoljno hrabar i usuditi se pokrenuti vlastiti biznis. I on je, smatra, danas mogao biti još jedan broj na dugačkoj listi nezaposlenih, ali znao je da svoju priliku mora stvoriti sam:

„Imam osjećaj da je bitno mijenjati svijest, iako je to neka utopijska ideja. Treba reći ljudima da se može uspjeti, jer kod nas vlada mišljenje da je tržište Golijat koji se ne može pobijediti. Međutim, može. Evo, ja sam jedan primjer toga, ja se konstantno borim sa njim. Jednostavno, imam tu strast da se borim.“

Alenu Jusupoviću, međutim, nedostaje podrška državnih institucija.

„Evo, ja sam sam, pokrenuo sam sam ovaj biznis, i ostavljen sam na milost i nemilost birokratiji, na milost i nemilost tržištu, finansijskim institucijama. Nema nekog da nas posavjetuje, da nam kaže gdje se trebamo obratiti, nego ja to moram sam da učim, prije nego što uđem u bilo koju kancelariju, ja moram da iščitam zakon, kako bih ustvari znao šta me očekuje i koja su moja prava i obaveze.“

Slikovito nam je prepričao odnos administrativnih djelatnika u institucijama prema poslodavcima.

„Najveći problem je što na prvom nivou, kod neke tete – mala metafora – sa debelim naočalama, gdje ona uzme ulogu direktora, ulogu božanstva koje vam kaže: ‘E, vi to nemate pravo’. Na prvim vratima dođemo do zida, onda se mi moramo uvjeravati sa njom da mi imamo ta prava, tako da smo prisiljeni puno više čitati, istraživati. Nije sve riješeno kada se registruje biznis, kada se otvori firma. Tek tada nastaju problemi. Tu oni koji imaju preduzetnički duh, oni znaju koja je to strast i kako se može uspjeti.

Stoga i sam apelira na institucije za podršku.

„Dođete do jednog zida, gdje se namučite. Registracija obrta u suštini nije teška, ali ako vi ne poznajete taj put, gdje morati sami svaki dan po nekoliko puta ići do neke kancelarije, za jedan papir u deset kancelarija, ljudi jednostavno izgube elan i volju da rade i da se bore.“

Alenovi proizvodi ne poznaju granice

Stepenicu po stepenicu, kaže nam Alen, i danas su njegovi proizvodi od magarećeg mlijeka jedni od najkvalitetnijih u svijetu po koje ljudi sami dolaze. Cijena litre magarećeg mlijeka je 50 eura, a sira čak do 1000 eura.

„Danas ja svoje mlijeko plasiram do Skandinavije, Amerike, Kanade. Uopšte se nisam ograničio na tržište Bosne i Hercegovine, ali radim jedan najbolji tip izvoza – to je tzv. indirektni izvoz, gdje turisti dođu u BiH pa kupe naše proizvode. Ne moramo se mi truditi da izvozimo njima, sa svim tim zavrzlamama oko izvoza, nego mi njih trebamo pozvati ovdje, kod nas, da kupe naše proizvode i da ih odnesu u svoju državu.“

Magareće mlijeko je najbolji lijek za bronhitis, astmu, plućne bolesti, suhi kašalj, ublažava alergiju i ojačava imunitet, pa su na njihovoj farmi često roditelji s djecom u potrazi za mlijekom. Na naše pitanje je li se bojao riskirati, Alen Jusupović kaže da je u BiH sve rizik.

„Pazite, jedan student koji je došao iz neke provincije u metropolu, i sad treba da se dokaže, i treba dokazati jednom tržištu u Bosni i Hercegovini, koje je rigidno, gdje smo svi mi konzervativni u odnosu na ostatak svijeta, da postoji neki proizvod koji se može koristiti. Naiđete na hiljadu nekih problema i hiljadu prepreka. Ali, tu je ta strast, tu je nešto što je jače od mene, nešto što me tjera jednostavno da uspijem i da idem dalje.“

Alen Jusupović danas je prava europska priča u zemlji koja je tek na putu prema EU. Nije pustio da zemlja njegove obitelji propada već je samo slijedio ono što je davno naučio – zemlju kada njeguješ odnosno obrađuješ, ona ti desetorostruko uzvraća.

Posted by on 2016-12-31. Filed under Vijesti iz BH gradova, Zavidovići. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0. Both comments and pings are currently closed.

You must be logged in to post a comment Login