Boris Dežulović: Billa jednom jedna Palača

Boris Dežulović

Tako pet stotina godina kasnije, Godine Gospodnje MMXIV, živo raspravlja splitski humanistički krug u prizemlju male Papalićeve palače u staroj gradskoj jezgri, koja je do jučer gostila Profilovu knjižaru – ili, kako se to po novome reče, megastore – a od jučer veliki supermarket austrijskog trgovačkog diva Billa.

Jebiga, moj Marule, mora se od nečega živit. Znaš koliko košta održavanje ove kuće? A di je još ona druga! – pravdao se Jerolim Papalić prijatelju vodeći društvo raskošnim prizemljem obiteljske palače.

– Ne može se više živit od epigrama i kancona.

– A di si s knjigama? – osvrtao se oko sebe Marko.

– Odnija Žderić.

– Sve je odnija?! I Hello Kitty? I one smišne tekice na malu dicu?!? – razočaran je bio splitski nadbiskup Bernard Zanne.

– Sve – odgovorio je Papalić. – I on je puka. Kriza je, niko više ne jebe književnost, dobri moj nadbiskupe.

– Kriza, kriza… neće ni Turci još dugo – hrabrio je društvo Jerolim Ćipiko.

– Razbiće ih Maksimilijan, jebaće in mater. Austrija je budućnost.

– Ujmisusovo – brzo se prekrstio splitski nadbiskup.

– Navodno da ćemo do pape dobit titulu “predziđe kršćanstva”. Priča se po Veneciji – dobacio je Frane Natalis.

– Pusti ti papu – odmahnuo je Papalić.

– Jel ti pratiš šta se događa, čitaš li ti ljetopise? Turci su uzeli Balkan, trgovina s Istokom je pukla, to je gotova stvar. Dobro govori Ćipe, triba se orijentirat na Austriju. Zapamtite šta van govorin, Austrija je majka.

– Znan, ali supermarket?! – čudio se Frane.

– Ja san bija za banku, Erste Steiermarkische ili Hypo, ali stari govori da je bolje supermarket. Banaka ima na svakom kantunu, a u cilome gradu nema poštenoga supermarketa. Sad u lito kad navale Turci, biće posla.

– I koliko ti Billa daje? – znatiželjan je bio Marko.

– Pet dukata mjesečno.

– Bogati? – iznenadio se ovaj.
Sve sorit za uvest struju…
– Lipo su uredili, nemoš reć – klimao je glavom Nikola Matulić gledajući po dućanu.

– Ne bi ni Jure bolje.

– Dalmatinac?! – skočio je Papalić. – Nemoj mi spominjat toga hohštaplera. Jel mi viruješ da san mora sve sorit za uvest struju? Pet miseci se gospodin umjetnik jebava s onon gotičkon biforom na katu, a nije mi doli napravija jedan jedini šteker!

– Dobro, nemoj tako, stupove oko frižidera ti je lipo napravija – obilazio je Nikola dućan, pa pokazao na veliku sliku na zidu. – Ovaj biftek je ludilo. Jel to Pinturicchio?

– Nije, nego Nikola Božidarević – ispravio ga je Papalić.

– Najprije nije tija čut, ali kad su mu rekli honorar, napravija je i biftek i pršut. Dobija je duplo više nego za oltar u dubrovačkoj katedrali.

– Bogami biftek ka živ – oblizao se nadbiskup.

– I triba bit živ.

– Ej, vidi ovo – otrčao je onda Nikola do uskusno interpoliranog frižidera.

– Svinjski but po dvaesdevet! A u Superkonzuma četrdeset!

– I to ako dođeš do Superkonzuma – upozorio je Frane.

– Cindrov zet prekjučer iša tamo učinit spizu, pa ga uvatili Turci na Mertojaku.

– Je li – trgnuo se opet Marko – a triba li tin Austrijancima pisac, ono, za kataloge i to?

– Neam pojma, mogu pitat.

– Ma ne, nego iman doma skiciran jedan zgodan ep o Davidu, onako u Vergilijevom stilu, pa san mislija, možda bi in dobro doša – nehajno dobaci Marko. – Moga bi ga preradit, nije problem. Da David, recimo, istranšira vola Golijata, sve po pozicijama, but, plećka, potrbušina, rebra, glava…

Turisti u supermarketu

– Nije loše, ja bi moga uglazbit na lutnji. Da napravimo džinglove – dosjetio se Papalić.

– Ne znan za vas, ali ja san od puste kulture malo ka i ogladnija – javio se na kraju nadbiskup Zanne.

Tako pet stotina godina kasnije, Godine Gospodnje MMXIV, živo raspravlja splitski humanistički krug u prizemlju male Papalićeve palače u staroj gradskoj jezgri, koja je do jučer gostila Profilovu knjižaru – ili, kako se to po novome reče, megastore – a od jučer veliki supermarket austrijskog trgovačkog diva Billa.

Obilazit će znatiželjni turisti raskošno uređeni supermarket, vođeni stručnim vodičem u žutoj pregači sa znakom austrijskog trgovačkog lanca, s vaše desne strane su izvanredni venecijanski kasnogotički lukovi s arhaičnim kapitelima Jurja Dalmatinca, a s vaše lijeve strane izvanredna ponuda programa Zvijezda majoneza na akcijskom sniženju od dvadeset pet posto.

– Pošto blitva? – pitat će onda jedan znatiželjni turist pokazujući prstom prema izlošku.

– Pari mi se da je malo frolala.

– Po deset kuna, iako to u stvari i nije blitva. Blitva je na drugoj strani, tamo gdje piše “voće i povrće” – ljubazno će se nasmiješiti vodič.

– To što vidite zapravo je više klasični lisnati motiv Jurjeva kapitela, razvijen iz radionice mletačkog majstora Bartolomea Bona.

– Svejedno je skupa – više za sebe rogoborit će turist uz odobravanje grupe.

Tako je pet stotina godina kasnije zatvoren glasoviti splitski humanistički krug.

Kriza je, Turci nadiru, a od nečega se, jebiga, mora živjeti.