Boris Dežulović: Zimska olimpijada Sarajevo 2022.

Boris Dežulović
Boris Dežulović

Zvao me jednom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, vidjela međunarodna zajednica da je vrag odnio šalu i da Bosni i Hercegovini treba nekako pomoći, pa Sarajevu dodijelila Zimske olimpijske igre 2022. godine. Došao tako veliki dan svečanog otvaranja, koševski stadion pun kao oko, završio slet, a Bakir Izetbegović za govornicom vadi papir, nakašlje se i otpije gutljaj vode. “Ooo”, započne on čitati govor, a razdragana masa na tribinama uzvrati: “Ooo!”. “Oooo!”, nastavi Bakir, a publika odgovori još glasnije: “Oooo!!!”. Krene Bakir i treći put, kad ga predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta Thomas Bach nestrpljivo mune laktom. “Čitaj ovo dolje”, šapne mu gospodin Bach, “to su olimpijski krugovi!”.

Dobro, sad bez zajebancije: pratim Zimske olimpijske igre u Sočiju, vidio sam spektakularno otvaranje, čitam podjednako sve o sjajnoj organizaciji i o organizacijskim gafovima, gledam na televiziji kako hiljade novinara, deseci hiljada sudionika i stotine hiljada turista zuje Sočijem, golemi je to zapravo sportski, građevinski, ekonomski i politički projekt, težak ispit čak i za veliku zemlju Rusiju, i sve mi nevjerojatnije izgleda sad već prilično široko prihvaćena teza suvremene bosanskohercegovačke historiografije po kojoj je davne 1984. jedna takva zimska olimpijada organizirana u Sarajevu.

Organizaciju Zimskih olimpijskih igara Sarajevo je šest godina ranije, valja podsjetiti i na tu posve nepojmljivu činjenicu, dobilo u konkurenciji Göteborga i Sappora, dakle Švedske i Japana, dakle dvije zemlje koje su i tada bile, i danas jesu, upravo tematski parkovi ekonomičnosti, točnosti, pouzdanosti, preciznosti i savršene organizacije. Ne kažem, jasno, da su mudre sijede glave u Međunarodnom olimpijskom komitetu mislile kako će Bosna i Hercegovina i Jugoslavija tu stvar obaviti bolje od Švedske i Japana, ali fantastično danas zvuči već i to da su mogli misliti kako Sarajevo neće zajebati.

Nema stoga mnogo tako egzaktnih i plastičnih pokazatelja koliko smo strašno u trideset godina zaglibili i zajebali stvar: možete li zamisliti da bi itko igdje danas išta, ali išta od ičega u ičemu ikada, pored Švedske i Japana povjerio Bosni i Hercegovini?

Isto dakle ovo Sarajevo, ista ova Bosna i Hercegovina, još prije trideset godina organizirali su nešto što je u svih devedeset godina zimske olimpijske povijesti organiziralo samo deset zemalja: dvadeset dvije Zimske olimpijade do danas su organizirali još samo Francuska, Švicarska, Sjedinjene Države, Njemačka, Norveška, Italija, Austrija, Japan, Kanada i Rusija! Sve do strašne Putinove Rusije, niste na to obraćali pažnju, Sarajevo 1984. bio je posljednji slučaj da je neka zemlja prvi put u životu dobila organizaciju Zimske olimpijade.

I kad je prije točno trideset godina, 19. februara 1984., ugašena olimpijska baklja na Koševu, a zastava predana Calgaryju, iza Jureka Bureka, Katarine Witt, Ravelova Bolera i “doviđenja Saurajeuo”, ostale su veličanstvene skijaške staze, skakaonice, žičare i hotelski kompleksi na Bjelašnici, Igmanu i Jahorini, olimpijska dvorana Zetra, Holiday Inn, sređeni koševski stadion, obnovljeni aerodrom, cijela današnja prometna, telekomunikacijska i energetska infrastruktura Sarajeva, gotovo tri hiljade novih stanova i desetak hiljada radnih mjesta, a trideset godina kasnije Sarajevo nije u stanju izgraditi ni parkiralište na Alipašinom Polju!

Dvije i pol hiljade sportaša i članova ekipa, četiri hiljade novinara, dvanaest i pol hiljada službenih gostiju i godzilion turista zujalo je gradom, cijelih trideset hiljada ljudi bilo je uključeno u organizaciju Olimpijade, dok Sarajevo danas ne može organizirati ni tramvajsku liniju Ilidža-Baščaršija. Jebemtimajku, zbog organizacijskih propusta nedavno je otkazan i koncert Tonija Cetinskog u Zetri!

Prije nekog vremena, sjetit ćete se toga, Fahro Radončić je najavio inicijativu da se Sarajevo i Bosna i Hercegovina – za zalog budućih, a u ime dobrih, starih vremena – kandidiraju za organizaciju Zimskih olimpijskih igara 2022. godine. Ne znam kako je ta vijest primljena u Međunarodnom olimpijskom komitetu, ali slutim da je moralo biti zabavno.

To da se država koja je u stanju organizirati jedino natječaj za nabavu službenih Audija “šestica”, i u kojoj je dobro organiziran još samo organizirani kriminal – dobro, i demonstracije za rušenje legalnih vlasti – mrtva ozbiljna kandidira za domaćina Zimske olimpijade nakon Rusije i Južne Koreje, da se prijavi dakle za organizaciju Olimpijade za koju su se službeno kandidirale Norveška i Kina, a odustale Švicarska, Njemačka, Kanada, Austrija, Švedska i Sjedinjene Države, zaista nije moglo izgledati nikako drugačije doli kao bjelodani dokaz da krvavi rat nije uništio opjevani bosanskohercegovački smisao za humor.

– Kakvi kraljevi, ti Bosanci! – otelo se vjerojatno impresioniranom gospodinu Thomasu Bachu, predsjedniku Međunarodnog olimpijskog komiteta, dok je u rukama držao kandidaturu Sarajeva za Zimsku olimpijadu 2022.

– Nema njima smrti do atomske bombe – na tu je posve blesavu vijest zadivljeno dobacio neki britanski lord.

U mrkoj švicarskoj Lausanni, jasno, pojma nemaju da Fahrina ideja uopće nije bila zajebancija, pa bolje da tako i ostane. Pokušajte uostalom – dobro, to se samo tako kaže, jer matematički je nemoguće – zamisliti užas današnjih bosanskohercegovačkih ekonomista, građevinara, komunalaca, menadžera i sportskih funkcionera, da u mrkoj Lausanni kojim čudom imaju malo bosanskog smisla za humor, pa da jave Ivi Komšiću kako je Međunarodni olimpijski komitet odlučio Zimske olimpijske igre 2022. ponuditi Sarajevu.

Samo bi političari, naravno, bili oduševljeni.

“Ooo”, započeo bi egzaltirani Bakir Izetbegović čitati službenu ponudu iz Švicarske, a razdragani bosanskohercegovački ministri, premijeri, predsjednici i potpredsjednici uzvratili bi: “Ooo!” “Oooo”, nastavio bi Bakir, a ovi bi odgovorili još glasnije: “Oooo!!!”. Krenuo bi Bakir i treći put, kad bi ga potpredsjednik Federacije BiH Svetozar Pudarić nestrpljivo munuo laktom. “Ponuda je dolje”, šapnuo bi mu on, “to je logotip Audija!”.

Posted by on 2014-02-21. Filed under Kolumna. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0. Both comments and pings are currently closed.

You must be logged in to post a comment Login