Bosansko Grahovo: Bez doktora, apoteke, vrtića, banke…

Bosansko Grahovo

“Dobar dan, može li do Grahova?”, govori nam kroz otvoreni prozor automobila čovjek kojem stajemo ugledavši ga kako stopira pored puste ceste u donjem Livanjskom polju punom porušenih, sablasnih kuća.

Ulazeći u automobil, začuđen što uopšte neko ide do ovog gradića koji graniči sa Kninom u Hrvatskoj, objašnjava da će od tamo stopirati do susjednog Drvara, udaljenog 30 kilometara.

“Ja sam iz sela Pehulje u grahovskoj opštini, ima nas samo sedam stanovnika, a ja sa 49 godina sam najmlađi. Stopiram stalno do Drvara, jer u Grahovu nema ni apoteke, ni banke, a moram za majku podići penziju i lijekove. Doduše, bila je prije nekoliko godina banka, radila samo ponedjeljkom i petkom”, žali se dok se vozimo.

U Bosanskom Grahovu ne postoji ni doktor, ni dom zdravlja, a stanovnici se, kaže, probude ujutro u sedam sati i stanu u red ispred ambulante kako bi dočekali doktora koji u 11 dolazi iz Drvara na dva sata.

Ipak, to nije jedino što ljudima tog kraja nedostaje. Tu nema ni vrtića, ni srednje škole, fabrika, vode tokom osam mjeseci te struje u okolnim selima. Računi opštine blokirani su već tri mjeseca, tako da ni komunalna preduzeća ne rade, smeće se ne odvozi, niti se isplaćuju socijalna davanja.

Čak ne postoji ni tabla na kojoj bi na ulazu pisalo ime ove opštine koja je prije rata ‘uvozila’ radnu snagu jer je bilo posla više nego što su mogli obavljati stanovnici, njih 8.300 od kojih je sada ostalo samo 2.000, većinom nezaposlenih.

“Ma bolje da napišete samo da nema ništa. Zaboravljeni i od Boga i od naroda. Ljepše je bilo ono odmah nakon rata nego sada”, govori seljanin, zatvarajući vrata automobila u pustom centru Grahova, koji sa srušenim i zapaljenim zgradama od kojih je ostala samo konstrukcija izgleda kao da je rat završen tek jučer.

Autobusom po lijek u Drvar

Stajemo ispred zgrade na kojoj crvenom farbom piše riječ ‘apoteka’. Međutim, pogledom kroz stakla poluotvorenih prozora na kojima su djeca u prašini prstima ispisala svoja imena jasno je da u unutrašnjosti prostorije već odavno nema ništa.

U stanu iznad živi Božana Ćalić koju nismo zatekli kući, jer je u posjeti 25-godišnjoj sestri koja je operisana u bolnici u Livnu, udaljenom 70 kilometara.

“Moja sestra živi u okolnom selu. Zaboljelo je nešto, a u našu ambulantu, jer nemamo Dom zdravlja, tek kasnije dolazi doktor iz Drvara. On nam je dao uputnicu za Livno, a doktor tamo nas je u čudu pitao što nismo ranije došli, da je stanje kritično, vidjeli su da ima tumor… Ali, kako da dođemo ranije, kad u Grahovu nema ništa”, ogorčeno govori preko telefona.

Ona i njen suprug, koji su se vratili u svoj dom prije 15 godina, nemaju zaposlenje niti ikakva primanja, a njihovo dvoje djece uskoro trebaju krenuti u školu.

“Za mene je vanredna situacija smak svijeta. Po obični andol moramo ići u Drvar, a da te neko odveze tamo moraš moliti, niko neće džabe, i vozaču autobusa moraš nešto platiti da ti donese lijek, a mi nemamo odakle platiti”, prepričava u očaju.

Autobus koji ide do Drvara, zapravo, prevozi učenike do srednje škole, pa se i stariji stanovnici pridružuju kako bi nabavili osnovne stvari koje im trebaju za život.

“Ne treba mnogo tim autobusom. Ako upali, jer nekada neće da krene. A zimi se ljudi smrzavaju u njemu”, govori jedan dječak sa školskim ruksakom na leđima, koji će sljedeće godine krenuti u srednju školu u Drvar.

U njegovu osnovu školu u devet razred ide 90 učenika, a u njegovom odjeljenju je njih šest. Nakon završenog časa, dolazi do majke koja prodaje voće i povrće na ulici.

“Evo stojim ovdje na ulici, jer nemam šta drugo. Slabo ljudi kupuju, a ja im dajem na crtu, tako da kažem, odnesu hranu pa plate kad mogu. Moja je budućnost da iškolujem ovu djecu, da odu odavde”, kaže ova Grahovljanka.

‘Bilo bi nam dobro da nije entiteta’

Bosansko Grahovo je prije rata bila jedna od razvijenijih opština u BiH. Postojala je tvornica obuće Borac, sarajevski Unis imao je fabriku kugličnih uređaja, radio je drvni kombinat i pilane zbog obilate šume koja okružuje ovo područje, prerađivao se treset, a nakon rata ugasila se i pilana.

Duško Kuprešanin, predsjednik Opštinskog vijeća, objašnjava da i one firme i ustanove što rade, zapošljavaju ljude iz okolnih mjesta, a ne Grahovljane.

“Svako jutro dolazi pun autobus Livnjaka koji rade u Šumariji. Ljudi iz Benkovca, Knina, Zadra, Šibenika, Livna i Drvara dolaze raditi u policiji i graničnoj policiji. I mi sada njima plaćamo troškove prevoza jer su to radnici javnih ustanova. Borimo se da bude barem naša čistačica, jer su jednom htjeli zaposliti čak ženu iz Bihaća, pored toliko naših ljudi koji su nezaposleni.”

Kuprešanin, koji je bio među prvim povratnicima 1997. godine, smatra da je za sve to kriva politika. Ova opština, u kojoj većinom žive Srbi, Dejtonskim sporazumom pripala je Federaciji BiH, odnosno Kantonu 10.

“Nama bi bila najbolja opcija da ne postoji ni Republika Srpska ni Federacija, nego da bude državna vlast, jer dok je tako bilo prije rata, bili smo jedna od najrazvijenijih opština. Sada naše resurse pokupi Kanton, pa Federacija, dok RS na nama kupi političke poene, a od njihovih obećanja nema ništa. Mi smo samo poslužili za potkusurivanje teritorije u Daytonu.”

Kako kaže, Grahovo se jedino spomenulo u svim regionalnim medijima kada je uvedena inicijativa za sklapanjem braka između žena iz Albanije i neženja sa sela u grahovskoj opštini, koju je podržalo i Opštinsko vijeće, donijevši odluku da će snositi dijelove troškova svadbe.

Međutim, takav potez je za sada propao, jer, kako kaže, agencije koje posreduju u sklapanju brakova su podigle svoje cijene nakon velike medijske pažnje.

“Više je ta inicijativa prihvaćena da se skrene pažnja na Grahovo i da se promijeni demografska slika, a onda je ispalao da Opštinko vijeće trguje ženama, tako da ćemo mi taj zaključak izmijeniti da ćemo pomagati mladim bračnim parovima koji dobiju dijete.”

Gdje će doći žene iz Albanije

Aleksandra Lovren i Rajna Blagojević iz NVO Žene Grahova, smatraju takvu inicijativu spajanja Albanki i Grahovljana sramotnom.

“A i gdje će one uopšte doći, svako živ nam se ruga zbog takve odluke”, kaže Lovren.

Njihovo udruženje je, kako kažu Grahovljani, pomoglo stanovnicima više nego svi političari.

Obučili su nekoliko žena da pokrenu svoj biznis u poljoprivredi, pomogli su povratnicima u obnovi domova, uredili igralište te otvorili centar za djecu, gdje se mladi sada uglavnom okupljaju.

“Vidjeli ste smeće po ulici. Komunalna preduzeća ne rade od 2009. Ljudi pokušavaju privatnim kamionima to da odvezu, ali ih policija kažnjava, jer nisu registrovani. Nije bilo ni mehanizacije da raščisti puteve do sela koja su bila zatrpana snijegom. A u većini tih sela nema ni struje”, objašnjavaju.

Dodaju da Grahovo nema ni ulične rasvjete tako da po noći na ulice izlaze samo mačke i psi, “ako imaju šta pojesti iz kontejnera”.

Kako kažu, ljudi koji mogu otići – odlaze. Posljednjih dana je otišlo desetak mladih kojih se nikada neće vratiti, a broj stanovnika je sve manji.

“Samo vidiš kako se zatvaraju kuće. Jedna po jedna…”

Izvor: Al Jazeera