‘Bosna i Kosovo – zaboravljeni protektorati’

Bosna i Hercegovina

Bosna i Hercegovina

Uprkos najvećoj finansijskoj pomoći u istoriji, situacija u BiH i na Kosovu je katastrofalna, kaže se u dokumentarcu o te dvije zemlje. Gdje je pogriješila međunarodna zajednica i zašto nije spremna da to prizna?

DW: U dokumentarnom filmu “Bosna i Kosovo – zaboravljeni protektorati”, na kojem ste radili zajedno sa Zoranom Solomunom, kritikujete rad međunarodne zajednice u ovim zemljama. Šta je međunarodna zajednica u Bosni i na Kosovu uradila pogrešno?

Rüdiger Rossig: Potrošila je mnoštvo para, pri čemu se nije mislilo na to da li se sredstva produktivno troše u smislu dostizanja blagostanja u BiH i na Kosovu odnosno da li bi se smislenije trebala utrošiti u izgradnju demokratije.

U dokumentarcu pokazujete da je 21 godinu nakon okončanja rata u BiH, i 17 godina nakon okončanja borbi na Kosovu, bilans rada međunarodne zajednice katarstrofalan i pored toga što su u obje zemlje a posebno u BiH uložena ogromna finansijska sredstva, nezapamćena u  istoriji. Gdje je otišao sav taj novac?

Veliki dio novca, koji je stigao preko razvojne pomoći, vratio se zemljama donatorima. Kada jedna međunarodna organizacija ili jedna zapadna vlada, odnosno njeno ministarstvo ili vladina organizacija kao što je njemačko GTZ (Društvo za tehničku saradnju), raspiše konkurs za projekat onda oni uvijek pošalju svoje savjetnike, odnosno saradnike koje moraju platiti od tog novca. Suština svega je da se veliki dio novca koji se uloži u projekte vraća nazad u zemlje koje su izdvojile ta sredstva. Pored toga u BiH i na Kosovu imate lokalnu birokratiju i upravu i organizacije za pomoć, koje za svoje usluge također uzimaju dio novca. U filmu smo tako pokazali saradnika jedne male organizacije za pomoć koji procjenjuje da krajnjim korisnicima pomoći, dakle ljudima u BiH i na Kosovu kojima je ta pomoć zapravo namijenjena, pristigne svega 10 do 15 posto pomoći.

Zar to nikome u međunarodnoj zajednici, odnosno u Vašingtonu ili Briselu nije upalo u oči?

Jeste, bojim se da su svi to primjetili jer postoji i interna kritika ali s obzirom da se pomoć i projekti u Afganistanu, Iraku ili kriznim afričkim zemljama odvijaju na isti takav način, to je postalo tako reći potpuno normalno. Iako znaju da to nije dobro i da to šteti imidžu međunarodnih i evropskih organizacija, oni prihvataju to kao nešto što je samo po sebi razumljivo i ne nude nikakvu alternativu.

U filmu se pojašnjava kako su se ljudi koji predstavljaju međunarodnu zajednicu u BiH i na Kosovu aranžirali sa korumpiranim političkim i privrednim elitama. Kako je došlo do toga?

Ljudi, koji su nakon rata došli iz inostranstva u BiH i na Kosovo morali su komunicirati sa tamošnjim elitama. Ali možda nisu trebali s njima, nakon sjednica, odlaziti u skupe restorane. Tako je nastala mreža, koja ima svoj značaj i na evropskom nivou i koja se sastoji od lokalnih političara i predstavnika međunarodne zajednice koji se već godinama poznaju, zajedno odlaze na odmore i koji su jako dobro uvezani i povezani. Te strukture izazivaju nepovjerenje lokalnog stanovništva, koje ne vjeruje ni elitama ni ljudima koji rade za međunarodnu zajednicu.

Zar nikome nije palo u oči da sve to dovodi u pitanje krhki mir ne samo u BiH i na Balkanu već i u Evropi?

Kosovo, Priština

Kosovo, Priština

Jeste i to Andrei Capusseliju, bivšem šefu ekonomskog odjela UNMIC-a na Kosovu, koji upravo o tome i govori u filmu. On je jedan od naših krunskih svjedoka u filmu i on pojašnjava da se upravo zbog takvih odnosa privredni sektor tako loše razvijao, uprkos činjenici da su investirana ogromna novčana sredstva. On je radio i za jednu veliku međunarodnu organizaciju ali ju je u jednom momentu, kada je primjetio da njegova dobronamjerna i konstruktivna kritika ne nailazi na odjek kod njegovih naredbodavaca, napustio. Potom se odlučio da o tome napiše knjigu.

U Vašem dokumentarnom filmu se BiH i Kosovo definišu kao protektorati. Njemački diplomata i bivši savjetnik kancelara Schroedera Michael Steiner, koji je prvih godina nakon rata radio za OHR u Sarajevu, rekao je da je najveća greška SAD-a i EU bila što od BiH nisu napravili pravi protektorat nego jednu vrstu poluprotektorata i što su nacionalističkim partijama i strukturama dopustili da kratko nakon rata – u svoju korist – organizuju prve slobodne izbore. Zbog čega Vašington i njegovi saveznici u Briselu nisu postupili kao u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata?

Prvo da kažem da potpuno dijelim mišljenje bivšeg zamjenika visokog predstavnika Steinera. Ta cijela igra sa demokratijom direktno nakon rata, odnosno ponašanje kao da su u BiH postojale normalne pretpostavke za održavanjem slobodnih izbora kakve postoje u otvorenim, demokratskim društvima, bilo je pogrešno i dobrim dijelom neiskreno. Kada se zapitam zašto, onda to sebi mogu da objasnim samo time da su problem Balkana željeli skinuti što prije s vrata. Bilo bi puno bolje da je međunarodna zajednica bila nakon rata iskrena prema stanovništvu i da je rekla, imali ste užasan rat, sada nam je potrebno nekoliko godina da izgradimo nove strukture i da se najprije pobrinemo da ljudima krene nabolje. A kada ljudi osjete blagostanje, to je onda najbolja baza za izgradnju demokratskih institucija i tako je bilo u Njemačkoj.

U Vašem filmu se dramatično pokazuje kako ljudi napuštaju BiH i Kosovo, zbog nedostatka posla ali i zbog nacionalizma i nepostojanja pravne države i demokratije. Da li je međunarodna zajednica propustila da se, kao što je uradila u Njemačkoj u procesu denacifikacije, pobrine za održivu konfrontaciju sa prošlošću i zločinima počinjenim u tim zemljama?

Jeste i nije. S jedne strane je sa Haškim sudom oformljena međunarodna institucija, koja se pobrinula za pravno i kriminalističko sučeljavanje sa prošlošću i dešavanjima tokom rata u bivšoj Jugoslaviji. S druge strane su predstavnici međunarodne zajednice nakon rata postali kompanjoni lokalnih moćnika, na primjer u Republici Srpskoj, gdje su dopustili da nastane nacionalno definisani dio BiH. Onda su tamo smijenili nekoliko političara iz samog vrha, čime su zapravo ojačali nacionaliste. To je bio mač sa dvije oštrice. Moramo iskreno priznati da međunarodna zajednica nije došla sa spremnim receptom za BiH i Kosovo, što je i razumljivo jer se nisu mogli pripremiti na situaciju koju prethodno nisu poznavali. Ono što uznemirava je da 21 godinu nakon rata u BiH i 17 godina nakon rata na Kosovu ta strategija nije promijenjena. Stiče se utisak da međunarodna zajednica i EU, uprkos svih spoznaja i svega što ne funkcioniše, i dalje istrajava na toj i takvoj politici.

U filmu kažete i da je uticaj fundamentalističkog tumačenja islama porastao i da nije jasno ko ima veći uticaj: EU ili Saudijska Arabija i Turska?

Ne upada samo u oči islamski fundamentalizam već u oči upada da su Saudijska Arabija i Erdoganova Turska jako aktivne i da rade na uvođenju političkog islama. Isto je tako tačno da se na katoličko-hrvatskoj  ali i na pravoslavno-srpskoj strani masovno grade crkve i mladim ljudima propovijeda koliko je važna vjera, ali ne kao spiritualni osjećaj već kao sredstvo razgraničenja od onih koji nisu iste vjere. To nije specifično za period bivše Jugoslaviju već se odvija po modelu, prisutnom više od dvije decenije a koji predstavlja odvraćanje od politike i sunovrat u ideologije.

Ima li izlaza?

Uvijek ima izlaza. Jedan od njih je da se novac na Balkanu ne dijeli kao do sada. Čudno je kako je malo mikro-kredita. Premalo se radi na razvoju i ulaganjima u poljoprivredu. Premalo se radi na tome da se pomogne preduzećima koja imaju šansu na postojećem tržištu. Na svemu tome bi međunarodna zajednica sada i odmah morala početi da radi. Preduslov je da priznaju da dosadašnji razvoj situacije nije bio dobar i da se to mora ispraviti.

Da li je njemačka vlada svjesna toga ali i eksplozivnosti sadašnje situacije u BiH i na Kosovu?

Bojim se da nije. Pojedincima, saradnicima njemačkih, evropskih i uopšte međunarodnih organizacija je to jasno. Ima i onih koji pokušavaju da iskomuniciraju tu temu. S druge strane stiče se utisak da su drugi opet ponosni na razvoj situacije u BiH.  Meni su visoki funkcioneri EU i međunarodne zajednice sa različitih nivoa govorili da Dajton kao mirovni sporazum, koji je zaustavio rat ali koji sprječava svaki pozitivan razvoj u zemlji, postaje model za Siriju i Ukrajinu. Kada pomislim da bi poslijeratna Sirija mogla biti organizovana kao poslijeratna BiH, onda mi bude muka i žao jadnih Sirijaca.
Rüdiger Rossig je studirao Balkanologiju i sociologiju na Slobodnom univerzitetu u Berlinu. Od 1995. do 1998. je bio saradnik OSCE-a i UN-a u Zagrebu i Sarajevu a sada radi za berlinski list Tageszeitung. Rossig je zajedno sa Zoranom Solomunom napravio dokumentarni film “Bosna i Kosovo – zaboravljeni protektorati Evrope”.

Posted by on 2017-04-17. Filed under Bosna i Hercegovina. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

You must be logged in to post a comment Login