Chris Dercon: Cijelo Sarajevo je muzej

Chris DerconJedna od najuglednijih osoba na svijetu kada je u pitanju kulturna politika i čovjek koji pomiče barijere kulturne razmjene gostovao je u Sarajevu na predavanju „Sve se može promijeniti“, koje je organizovao East West Centar i British Council.

Njegove napredne kulturološke vizije dovele su Tate Modern na mjesto najposjećenije galerije u Velikoj Britaniji, sa više posjetilaca godišnje nego u svim šoping centrima zajedno. Za Oslobođenje donosi vizije opstanka kulturnih institucija u BiH, koje biju iste bitke kao, po njegovim riječima, i one u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Direktor ste jedne od najvećih galerija na svijetu, i to je zasigurno  vrlo odgovoran posao. Da li je i zabavan?

Naravno da je zabavan. Da nije, ja ne bih bio ovdje. Zabavan je jer uvijek možete raditi sa novim ljudima i pod novim okolnostima. Super je što ste uvijek u prilici mijenjati stvari i biti podložan promjenama. Raditi u muzeju, ili bilo kojoj kulturnoj ustanovi, ne znači prihvatati status quo, nego upravo suprotno – to znači prihvatati konstantne promjene i prilagodbe vremenu s kojim se suočimo. S druge strane, nije zabavno kada je sve…

Ravno.

Upravo tako. Ja imam zabavan posao. Ja imam zabavan posao i zato što sam bio u mogućnosti doći u Sarajevo i uvidjeti da vi ovdje imate u suštini iste kulturne brige kao i mi u Britaniji. Svi se mi trenutno borimo i moramo se boriti za što manje uplitanja vlasti u rad kulturnih institucija, posebno u finansijskom pogledu. Ono s čime se svi suočavamo je da publika uvijek želi nešto drugo od nas, nego što mi trenutno dajemo. Mediji uvijek traže nove načine komunikacije da se približili publici, i isto tako i mi u muzejima moramo tražiti nove načine kako da privučemo publiku u muzeje.

Ne postoji samo jedna vrsta publike

Kako je moguće to ostvariti?

Prva stvar koju moramo shvatiti je da ne postoji samo jedna vrsta publike. Oni imaju različite želje i mi ih moramo ispuniti. Ja, kao vođa jedne galerije, moram bukvalno postati takmičar kako bi vas osvojio. Mi smo ovdje dio jednog mass medija koji je u nastajanju, i mi pišemo nova pravila. Upravo zato mi je drago što sam u Sarajevu, jer svi mi pišemo ta pravila i sada je na nama da nametnemo bitnost kulture u životima ljudi i jedne države. Pitanje je samo šta publika želi od nas, i ovdje i u Londonu.

Šta u stvati publika želi od muzeja danas?

Potrebno je shvatiti da publika ne želi da muzej bude ono što je bio desetinama godina ranije – bogatstvo jednog davnog perioda, memorijal ovome ili onome… Muzeji sada trebaju postati alat kojim će se približiti umjetničko djelo ili artefakt publici. Kada počnemo stvarati te nove alate, onda će i muzej postati jedno posebno tržište koje će ljudima donositi ono što ih zanima. Moja želja je da muzeji ovdje u Sarajevu postanu uzbudljivi kao što je to i stari dio grada. Jutros sam bio u novoj zgradi Gazi Husrev-begove bibiloteke, i ljudi su već u osam sati ujutro tamo sjedili, pričali, čitali novine, pili kafu… Čak sam vidio i grupu japanskih turista unutra. Gledao sam i ljude koji su dolazili na konferenciju, neki zbog mene, ali neki i da bi se vidjeli sa drugima. Pomislio sam da želim da muzej treba da izgleda upravo ovako. Muzej treba da postane mjesto susreta. To se dešava i u Londonu, a dešava se i ovdje. Kada shvatimo da muzej može postati jedan potpuno drugi medij, onda ćemo uspjeti. Toliko je sličnosti sa Londonom i Sarajevom i mi se suočavamo sa istim problemima. To  možda neće biti dovoljno da se otvori Zemaljski muzej, ali je odličan korak naprijed – nije neophodno znati šta treba uraditi, nego kako to uraditi. A zato nije nužno potreban veliki novac, nego mnogo mozganja.

Očito ste dobro upoznati sa situacijom ovdje. Šta mislite, da li je za problem u Zemaljskom muzeju odgovoran menadžment muzeja ili strukture vlasti?

Odgovornost je zajednička.  I vlasti, i menadžmenta i publike. Problem može biti i riješen jedino kada svi shvatimo da smo svi dio istog problema. Tu nije u pitanju „mi” i „oni”, teze i antiteze. To je problem koji dijelimo svi međusobno ali i pitanje kulturne suodgovornosti. Na tome počiva i cijeli državni, socio-ekonomski sistem. Nemoguće je danas reći da je kultura odvojena od ostalih, bitnih segmenata života. To je i individualni problem – bez kulture, nemoguće je socio-ekonomski normalno živjeti.

Pitanje želje

Dijelim Vaše mišljenje, ali također mislim da ljudi ovdje i dalje smatraju da su muzeji upravo ono što ste pomenuli ranije – monumenti nekih prošlih vremena. Kako tu svijest promijeniti kod publike?

To je pitanje želje. A, s druge strane, neki od vas to već čine – na primjer, direktor i ekipa Historijskog muzeja rade odličan posao. Bio sam tamo i vidio sam kako uz pomoć Švedskog insituta djeca dolaze i iskazuju svoju kreativnost pored sjajno oslikanih prozora Voje Dimitrijevića – to je sjajno. Uvijek je potrebno stvoriti želju. Ako ne stvorite želju, tu onda nastaje problem. Također, bitno je stvoriti i pozitivnu zavist, jer zavist stvara takmičarski duh. Ne zaboravite da cijeli svijet gleda u Balkan kao u jedno novo moderno društvo u stvaranju i između ovdašnjih regionalnih centara mora postojati pozitivan takmičarski duh. Mora se stvoriti kulturna mobilnost, a kada to shvatite, onda ste na konju. Ko bude imao kontrolu nad kulturnom mobilnošću, on ima i moć.

Da li ste upoznati sa kolekcijom Ars Aevi?

Da, naravno. Bilo je sjajno gledati kako funkcioniše ta kulturna solidarnost i šta je uz pomoć nje stvoreno tokom dvadeset godina. Znate, umjetnost je kao i vino – što je starija, to je i bolja. A oni tamo sjede na nekim eksponatima koje bih i ja želio imati u svojoj galeriji.

Šta mislite o problemima s kojima se suočava Ars Aevi?

Pa vidite… Da li rješenje problema znači imati novu „Bilbao” zgradu u kojoj će eksponati biti smješteni? Ne mislim da je. Mislim da se mora razmišljati o tome šta uraditi sa kolekcijom i kako je pokazati ljudima. Danas u svijetu postoji mnogo primjera koji zorno prikazuju kako predstaviti kvalitetne eksponate, a koji su skromni i vrlo fleksibilni. Koji su jednostavni, jeftini i inovativni. Znate šta – ja bih volio vidjeti neke od tih eksponata i u Zemaljskom muzeju. Volio bi ih vidjeti i na nekim izložbama koje su bitne u Historijskom muzeju. Želio bi ih vidjeti i u Umjetničkoj galeriji, ali i na mjestu koje će se zvati Ars Aevi. Mislim da moramo biti fleksibilni, dijeliti ono što imamo i raditi svi zajedno tako da svima bude bolje.

Posted by on 2014-05-05. Filed under Kultura. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0. Both comments and pings are currently closed.

You must be logged in to post a comment Login