Dervišević: “Naša obaveza je bila da ispričamo priču”

LGBTI protesti, Sarajevo

LGBTI protesti, Sarajevo

Nakon nasilja nad učesnicima prvog Queer Sarajevo Festivala 2008, uslijedilo je nešto još neprijatnije – festival je zatvoren, kaže u intervjuu za DW Ćazim Dervišević.

Vi niste samo radili na filmu o nasilju nad LGBTI osobama na otvaranju Queer festivala u Sarajevu 2008, već ste neko i ko otvoreno podržava te osobe.

Naravno, naravno! Ja apsolutno podržavam tu populaciju i njihovu želju za priznavanjem realnosti takve kakva jeste, da ljudi imaju pravo da vole koga hoće, da budu s kim hoće.

Kako ste došli na ideju da radite film?

Prvo smo mislili da će to biti samo reportaža, da se dokumentuje festival koji je trebalo da pokaže njihovu stranu: ko su oni, šta su oni, kakvi su… Onda ta specifična okolnost da se to desilo tokom ramazana… (Queer festival je 2008. trebalo da se održi tokom ramazana prim. aut.)

Šta je tu po Vama sporno što se to desilo tokom ramazana. U redu, bio je ramazan, ali festival je trebalo da se održi u jednom zatvorenom javnom prostoru. Šta je tu sporno?

Upravo tako. Ne može niko nikome nametati kako treba da se ponaša ako nekom drugome to ne čini štetu.

Kako je bilo podržavati te osobe 2008. u Sarajevu? Šta su Vam govorili prijatelju, komšije, porodica…

Iz krugova koji su meni bliski sam osjećao manje više podršku. Nije bilo nekih osuda. Osude su dolazile više iz krugova koji mi nisu toliko bliski. Bilo je komentara tipa možda nije vrijeme, možda je rano, ne treba to, možda je bolje za njih da se ne eksponiraju toliko… Ali, ja mislim da taj stav nije ispravan jer guši potrebu ljudi koji imaju pravo na istinu da pričaju o toj istini, o onome što oni osjećaju i kako žele da žive.

Ali, osjećam da je velika prisutnost stida i straha.

Jeste li se Vi plašili? Jeste li se plašili u tom trenutku a i kasnije bijesa vjerskih ekstremista koji su se okupili pred zgradom?

Naravno da jesam u nekoj mjeri. Posebno kada je nasilje eskaliralo i kada je došlo do situacije da se evakuišemo, da bježimo odatle… Jer, na drugoj strani rijeke su bili navijači, ispred zgrade su bile vehabije. Onda smo nekako u grupicama išli do ulice hvatali taksije i odlazili…

Onda je uslijedilo nešto još neprijatnije. Naime, već narednog dana su zbog straha da ne bi došlo do eksalacije nasilja, da ne bi još više ljudi bilo povrijeđeno, odlučili da zatvore festival. Ali, onda je ostala obaveza moja i moje supruge, da ono što imamo od materijala pretočimo u smislenu priču i ispričamo šta se desilo. I napravili smo film koji je nominovan za nagradu i na Berlinaleu i pet puta prikazan na tom festivalu.

Kako komentarišete političare i medije nakon sprečavanja održavanja Queer festivala?

Mnogi od njih, i političari i mediji, su koristili govor mržnje i huškali.

Kako vidite situaciju danas u Bosni i Hercegovini?

Za mene je malo teško govoriti o situaciji u BiH danas.

Da. Znam da ste u Pragu, ali da li možete povući paralelu sa situacijom u Češkoj, jednoj zemlji članici EU?

Paralelu je teško povući jer Prag je puno dalje otišao u smislu garantovanja sloboda. Daleko je to. Ne znam tačno, jer imam svoj mikrokosmos. Ali, u dijelu grada u kojem živim sretnem muške parove, što je, koliko mi se čini, najveći tabu u našim zajednicama da se vide dva muškaraca koji se drže za ruku i time izražavaju svoja osjećanja koja imaju jedan prema drugom, da se vole, pretpostavljam.

Hoćete reći da kada se vide dvije žene koje se drže za ruku to nije toliki tabu?

Istorija govori da su muškarci bili mnogo tolerantniji prema tome, a sve u mjeri u kojoj to ne ugrožava „njihove” vrijednosti. Ja mislim da mora doći do dijaloga, do razmjene mišljenja, ali ja primjećujem da ima nedostatka volje i kod jedne i kod druge strane.

Da li je nedostatak volje ili je u pitanju opet strah?

Da, ali onda moramo da identifukujemo ko je uzrok tog straha. Ali, ja mislim da ljude treba upoznati malo bolje. Treba uraditi dokumetnrarni film u kojem će ljudi pričati o svojim osjećanjima. Jer, ja mislim da mnogi ljudi ne shvataju, možda ni ja ne shvatam dovoljno, ali se trudim da shvatim emociju i ljubav koju ljudi osjećaju prema osobi istog pola.

Hoćete reći da je tu lični auting najbitniji?

Naravno da je najbitniji. Ali, podjednako je bitna podrška s druge strane. Shvatanje. Barem želja da se shvati da je u pitanju ljubav. A kada smo već pominjali i religiju kao veliki problem što se tiče rješavanja ovog pitanja, onda u sve možemo da uključimo i Boga i da se pitamo je li Bog ljubav? Ja mislim i da je Bog istina. I svako ima pravo da kaže istinu.

Ili ljubav?

I ljubav, i pravda… I ako sa takvim pristuom i shvatanjem pokušamo da rješavamo stvari onda ćemo doći do mira.

A ako već vjeruju da je Bog stvorio sve, onda je valjda Bog stvorio i ove druge?

Ma naravno. Bog je stvorio, odnosno priroda je stvorila, ali ja mislim da priroda vjeruje u Boga (smijeh).

Ćazim Dervišević je koautor dokumentarnog filma Queer Sarajevo Festival 2008. Zajedno sa Mašom Hilčišin uradio je film koji govori o nasilju nad učesnicima festivala i njegovom prekidanju. Film je svojevremeno prikazan i na Berlinaleu.

Posted by on 2018-09-29. Filed under Sarajevo, Vijesti iz BH gradova. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

You must be logged in to post a comment Login