EU 2014.: Reforme i izbori

EU

EU

Evropska unija će i sljedeće godine, u kojoj je čekaju izbori za Evropski parlament i promjene na čelu ključnih institucija, borbu protiv krize temeljiti na dosadašnjem pristupu – insistiranjem na provedbi teških reformi kako bi se povećala konkurentnost gospodarstva, što za mnoge zemlje članice znači nova odricanja u zamjenu za nesigurna obećanja o solidarnosti.

Zagovornici stroge politike štednje kako bi se uravnotežili državni budžeti i obuzdali javni dugovi ističu da je takva politika počela davati prve rezultate, ali da dužnička kriza u eurozoni još nije gotova. Kao primjer navode Irsku, koja je potkraj ove godine uspješno izašla iz programa financijske pomoći i od sada će se moći sama finansirati na finansijskim tržištima i Španija, koja bi u januaru 2014. trebala završiti program pomoći svom bankarskom sektoru.

Naglašavaju i da se prvi znakovi oporavka pojavljuju čak i u Grčkoj.

Glavna zagovornica takvog pristupa, njemačka kancelarka Angela Merkel, koja je potkraj ove godine započela svoj treći kancelarski mandat, najavila je da će insistirati na tome da nekonkurentne zemlje eurozone potpišu pravno obvezujuće ugovore kojima bi se obvezale da će provesti bolne strukturne reforme kako bi povećale svoju konkurentnost, a u zamjenu bi dobile finansijske poticaje. To uvelike podsjeća na memorandume o razumijevanju, kakve su potpisivali Grčka i Portugal kojima su nametnute drastične mjere kako bi zauzvrat dobile financijsku pomoć. Italija, Španija i druge južne članice eurozone u tome vide još jedan pokušaj Njemačke da diktira ekonomsku politiku u eurozoni i stoga traže snažnije mehanizme solidarnosti kako bi dobile pomoć kojom bi potaknule rast i zapošljavanje.

Zasad se ne zna odakle će se namaknuti novac za poticanje reformi, ali je sigurno da neće dolaziti iz evropskog budžeta, niti iz kriznog fonda eurozone, jer će ti ugovorni aranžmani biti otvoreni i za zemlje članice koje nisu u eurozoni.

Merkel je na decembarskom summitu ostala usamljena u tom zahtjevu i stoga je konkretizacija tih planova odgođena za oktobar sljedeće godine, umjesto ranije predviđenog juna.

Njemačka kancelarka je nakon summita priznala da je taj prijedlog naišao na veliki otpor, ali je dodala da su tokom rasprave zemlje članice priznale da se provedba strukturnih reformi ne može temeljiti na dobrovoljnoj bazi te da ona neće odustati. “Postoje stvari iza kojih morate stajati. Ovo je rasprava u kojoj ću ići milimetara po milimetar”, rekla je Merkel.

Da najave kancelarke Merkel treba ozbiljno shvatiti pokazuje i primjer dogovora o drugom stepenu bankovne unije, koji je u potpunosti dizajniran po njemačkim željama.

Bankovna unija smatra se najvećim postignućem u europskim integracijama od uvođenja zajedničke valute i koja treba osigurati da se banke ubuduće ne spašavaju sredstvima poreznih obveznika.

Jedinstveni nadzor najvećih banaka u eurozoni počet će djelovati u novembru sljedeće godine. Drugi stup bankovne unije, dogovoren sredinom ovoga mjeseca, sastoji se od već usvojenih pravila za sanaciju ili likvidaciju banaka u poteškoćama, jedinstvenog mehanizma za sanaciju banaka, tijela koje će nadgledati provedbu tih pravila i fonda koji će puniti same banke kako bi se osigurao novac za njihovu sanaciju.

Taj dogovor naišao je na oštre kritike, posebno u anglo-saksononskim krugovima, a glavni prigovor se odnosi na komplicirani postupak donošenja odluka o gašenju ili sanaciji pojedinih banaka te na činjenicu da će sanacijski fond postati zajednički tek nakon deset godina, a ni tada neće imati na raspolaganju dovoljno novaca u slučaju da treba pokriti troškove gašenje neke veće banke.

Međutim, te kritike previđaju da je riječ o jednom od tipičnih evropskih kompromisa na kojima je izgrađena cijela današnja Unija.

Svaki put kada se radio novi iskorak u evropskim integracijama, bilo je detalja o kojima se zemlje članice nisu mogle dogovoriti i to je onda jednostavno ostavljano za kasnije s manje ili više preciznim kalendarom kada će to biti riješeno. Na takav način je stvorena i jedinstvena evropska valuta – i tada se znalo da je to nedovršeni konstrukt koji će se kasnije morati dograđivati, na čemu se sada i radi.

I kod bankovne unije i kod ugovornih aranžmana postoji ugrubo podjela na one zemlje koje više insistiraju na tome da bogatije članice trebaju pokazati više solidarnosti prema siromašnijima, pri čemu u drugi plan stavljaju ono što je drugom taboru na prvom mjestu – da se dogovorena pravila moraju striktno poštivati. U ovom slučaju, Njemačka ne želi da njezini porezni obveznici već sada budu odgovorni za banke u drugim članicama, a da zauzvrat nema jamstva da se takve stvari možda opet neće ponoviti.

U tom kontekstu Merkel je ponovno oživjela i raspravu o mogućim promjenama Ugovora o Evropskoj uniji, unatoč tome što dosadašnja iskustva govore da je to izimno teška i dugotrajna zadaća. “Otkad je Lisabonski ugovor stupio na snagu, svi govore da se sve može promijeniti osim evropskih ugovora. Mislim da to nije pravi put za izgradnju istinski funkcionalne Evrope. Znam da postoje poteškoće da se promjene ugovora proguraju u pojedinim zemljama, ali ko želi više Evrope, mora htjeti i nova pravila za određene nadležnosti”, rekla je Merkel u svom inauguracijskom govoru u njemačkom parlamentu.

Pitanja budućeg ustroja Evropske unije mogla bi biti temom izbora za Evropski parlament koji će se održati od 22. do 25. maja sljedeće godine u 28 zemalja članica. U kampanjama na svim dosadašnjim evropskim izborima uvijek su dominirale nacionalne teme, dok su evropske jedva i spominjane. Sada bi se to možda moglo promjeniti jer će sve stranačke grupacije imati svoga kandidata za predsjednika Evropske komisije i za očekivati je da će oni voditi transnacionalnu kampanju i iznositi svoje vizije funkcioniranja Evrope.

Očekuje se da će se izbori održati u atmosferi rastućeg euroskepticizma, termina koji obuhvaća široki spektar različitih i ideološki međusobno suprotnih stranaka i pokreta, koji se u manjoj ili većoj mjeri protivi ideji Evropske unije.

No i unatoč tome što se može očekivati da takve stranke mogu dobiti više mjesta nego što ih sada imaju u Evropskom parlamentu, one su toliko međusobno suprostavljene tako da sigurno neće činiti jedinstveni blok.

Nakon evropskih izbora, pred EU-om će biti izbor novih čelnika – predsjednika Evropske komisije, predsjednika Evropskog vijeća i visokog predstavnika za vanjsku i sigurnosnu politiku.

Prema Lisabonskom ugovoru, Evropsko vijeće, koje imenuje predsjednika Komisije, mora voditi računa o ishodu izbora za Evropski parlament. To međutim ne znači da će kandidat one stranke koja ja dobila najviše mjesta na izborima automatski dobiti mjesto predsjednika Evropske komisije.

Pri izboru čelnika evropskih institucija vodi se računa i o ravnoteži između sjevernih i južnih, starih i novih članica kao i o stranačkoj pripadnosti kandidata, prenosi Hina.

Posted by on 2013-12-31. Filed under Svijet. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0. Both comments and pings are currently closed.

You must be logged in to post a comment Login