Farah i Zerina ruše barijere u Drugoj gimnaziji

Sarajevo

Grupa učenika sarajevske Druge gimnazije je u školskoj 2015/16. godini, u okviru projekta “Građanin”, koji su realizovali na časovima predmeta Demokratija i ljudska prava, osmislila prilagodbu zgrade njihove škole osobama sa poteškoćama u kretanju.

Njihova ideja je da sva stepeništa budu djelimično zamijenjena kosinama ili rampama, toaleti i svlačionica u okviru sale za tjelesni odgoj prilagođeni osobama koje koriste kolica, da u zgradi bude ugrađen lift, vrata učionica prilagođena širinom i oblikom kvake, ali i bojom za osobe s oštećenim vidom i da po hodnicima bude postavljena takozvana taktilna traka i mape za osobe s oštećenim vidom koje se kreću uz pomoć štapa.

Na školskom takmičenju osvojili su prvo mjesto, u opštini Centar drugo, ali za Farah Muftić i Zerinu Kalić to nije bio kraj posla.

“U projekat smo ušli sa stavom da je to samo još jedna obaveza koju treba završiti. Lično nikada nisam upoznala nijednu osobu s invaliditetom ili u kolicima, ali kako smo više radile i istraživale – uviđale smo veličinu tog problema. Shvatili smo da mi ljude u kolicima praktično ne vidimo oko nas iako ih ima baš mnogo, a ne vidimo ih jer se njima gotovo nemoguće kretati, barijere su svuda oko nas. Razgovarajući sa kućnim prijateljima shvatila sam da i oni to ne primjećuju jer, kada im objasnim na čemu radim, oni kratko kažu da im to nikada nije palo na pamet, a bilo ko od nas sutra može imati taj problem”, pojašnjava Zerina. Misli da bi svako ko nema problem s kretanjem trebao barem jednom biti doveden u situaciju da ne može da uđe u zgradu pozorišta ili kafić ili samoposlugu i da shvati kako je korisnicima kolica ili koliko je to veliki problem.

Farah kaže da je njihovo istraživanje pokazalo da, iako zakoni obavezuju na uklanjanje arhitektonskih barijera, postojeća rješenja, tamo gdje ih ima, nisu adekvatna.

“Većina kosina koje mijenjaju stepeništa nisu upotrebljive za osobe u kolicima jer su prekose ili prekratke, pa su nesavladive bez obzira na fizičku snagu osobe u kolicima, a rampe često ne rade ili su zaključane i ključeve je teško naći jer su kod domara, higijeničara.. Zapravo nikada ne znate kod koga”, pojašnjava Farah i naglašava da u BiH, prema podacima Agencije za statistiku u BiH, živi oko 270.000 osoba sa različitim oblicima invaliditeta, a da ih je u svijetu oko 15 posto, te da je BiH potpisnica međunarodnih konvencija koje je obavezuju da se osobama s invaliditetom obezbijedi nesmetano kretanje i život.

Nakon završenih takmičenja su posjetile sarajevski Arhitektonski fakultet gdje su namjeravale da se raspitaju kako riješiti postojeće probleme, barem u njihovoj školi. Tamo su srele profesora Emira Fejzića koji je inače ekspert za humanizaciju izgrađene okoline.

“Sarađujući s profesorom shvatili smo da arhitekte u BiH ne uče o specifičnim potrebama u prostoru koje imaju osobe sa poteškoćama, pa smo iz toga shvatile da te postojeće kosine i rampe uglavnom prave ljudi koji nisu obrazovani za to, ne znaju kako te kosine treba da izgledaju da bi bile korisne, odnosno su to mahom improvizacije”, kaže Zerina.

Njihova odlučnost i upornost su potakle profesora Fejzića da kreira sistemsko rješenje i on je u nastavi dizajnirao sasvim novi predmet koji je uspostavljen kao izborni koji pohađaju studenti treće godine. Naglašava da će od sada studenti taj predmet moći pohađati svake druge godine.

“Mi uglavnom ne razmišljamo o potrebama ljudi koji imaju različite poteškoće, ne školujemo kadar koji to rješava u prostoru, ne razumijemo te posebne potrebe. Nedavno sam recenzirao jedan stručni članak čiji je autor javne zgrade ocjenjivao sa 20 ili 50 posto prilagođene, a to je praktično nemoguće jer ne može neka zgrada biti dvadeset posto prilagođena potrebama osobe u kolicima. Šta to znači? Da može da uđe, ali ne može da ode na sprat ili u toalet? Takva zgrada nije prilagođena posebnim potrebama i onda to nije 20 posto nego nula jer ljudi u kolicima neće dolaziti u zgradu u kojoj ne mogu boraviti duže vrijeme, ne mogu otići u toalet, oprati ruke i slično”, pojašnjava Fejzić, a Zerina naglašava da se sve sa prilagodbom prostora odnosi i na prilagodbu grada.

“Grad je u tom kontekstu isto kao i zgrada: ako nije prilagođen osobama sa posebnim potrebama – oni ne mogu živjeti u njemu”, kaže Zerina.

Studenti treće godine Arhitektonskog fakulteta, njih 17, su tokom 2016/17. školske godine učili i radili skice za idejna rješenje i nacrte za promjene u prostoru u Drugoj gimnaziji. Imali su pomoć iz Instituta IPSA, a blisko su sarađivali sa ljudima iz Saveza paraplegičara i oboljelih od dječlije paralize u FBiH, pa je na kraju semestra nastala projektna dokumentacija (izvedbeni projekat) koji su poklonili školi kako bi na osnovu njega od Opštine Centar tražila građevinsku i urbanističku dozvolu.

“Sedamnaest studenata je na ovom radilo petnaest sedmica po tri sata sedmično što je četrdeset i pet radnih sati plus isto toliko kući. Dakle svako od njih je radio po devedeset ili i više sati na ovom”, kaže Fejzić i odbija da kaže koliko košta jedan izvedbeni projekat kada ga radi projektni biro.

Direktor Druge gimnazije, Seid Alibegović, je s radošću primio ovu dokumentaciju.

“Mi u školi imamo 720 učenika i sada nemamo nijednog učenika koji ima poteškoće sa kretanjem, ali imamo starijih profesora i nastavnika, a arhitektonske barijere nisu problem samo ljudima u kolicima. Prošle godine smo imali učenika koji je imao nogu u gipsu i kako se nije mogao penjati uz stepenice, a roditelji su ga u školu donosili na nosilima, mi smo njegov razred premjestili u prizemlje. Roditelji su bili jako zahvalni zbog te prilagodbe, ali smo shvatili da se to svakome može desiti”, pojašnjava Alibegović i najavljuje da će novac skupljati etapno s tim da je načelnik Opštine Centar obećao pomoć.

Zerina i Farah su sada studentice na Medicinskom fakultetu u Sarajevu, ali ne namjeravaju odustati od realizacije svoje ideje.

“Mi bi zaista htjele da ovo izguramo do kraja. Vidjećemo da li treba osnovati nevladinu organizaciju ili se pridružiti nekoj postojećoj kako bismo skupili novac za ovo. Teško bi mi bilo sve ovo sada prepustiti grupi nepoznatih ljudi za koje mislim da ih ovaj problem ne dotiče tako kako je dotakao nas. U našoj školi nema nijedno dijete u kolicima, ali bilo ko od nas već sutra može slomiti nogu ili doživjeti nesreću nakon koje će imati problema s kretanjem i svi o tome moramo misliti”, kaže Zerina.

Nakon ovog se otvara pitanje da li je moguće da na svim arhitektonskim fakultetima budu otvoreni slični predmeti, a da studenti u okviru praktične nastave rješavaju potrebe pojedinačnih objekata ili institucija.

“U BiH imamo dva javna arhitektonska fakulteta, u Sarajevu i Banjaluci, i nekoliko privatnih i naravno da bismo svi mogli raditi, ali to nije dovoljno. Mi smo ovo napravili u okviru izbornog predmeta koji ćemo imati svake druge godine i to znači da mi svake druge godine možemo riješiti jednu zgradu, a ako bi svi fakulteti radili isto tako – svake druge godine po jednu zgradu – to je nedovoljno jer je nepristupačnih zgrada jako mnogo i morali bismo raditi mnogo više i jako sistematično”, pojašnjava Fejzić.

Na promociji ovog cijelog projekta pojavio se i Jasmin Džemiđić, stand up komičar, inače i sam osoba koja se kreće u kolicima. Kaže da je beskrajno obradovan upornim i predanim radom ovih dviju učenica.

“Kada sam razgovarao s njima sve je izgedalo kao svjetlo na kraju tunela, pa sam prvo pomislio da talgo voz ide iz Mostara za Sarajevo pravo na mene i da sam gotov, kad ono djeca, ’98. godište! A kada sam vidio s kim su sve sarađivali i šta su napravili bio sam jako iznenađen i veoma sretan”, poručio je Džemiđić naglašavajući da ovo nije prilagođavanje zgrade, nego ljudi i njihove svijesti.