Golubarstvo u BiH na granici hobija i sporta

Bosanskohercegovačke avlije i tavane decenijama krase golubarnici. Za agenciju Fena o golubarstvu u BiH, mogućnostima uzgoja i takmičenja pričaju Vlado Rašić, predsjednik Skupštine Saveza BiH Udruženja klubova uzgajivača golubova pismonoša i Nerves Kahriman, hobist iz Visokog.

Letači, visokoletači, prevrtači, pismonoše i ukrasni golubovi neke su od vrsta koje bh. golubari koriste za takmičenja ili da zadovolje svoju želju za lijepim.

Golubarstvo je na granici hobija i sporta, oni koji žele da odmjere snage svojih primjera ptica, koja je bila cijenjena još kod starih Egipćana, s drugim uzgajivačima imaju za to priliku kroz 33 kluba u BiH. U klubove je uključeno više od 320 golubara. Međutim, mnogo je i onih koji su se okrenuti samo hobi varijanti te ih gaje isključivo iz ličnog zadovoljstva.

Klupsko golubarstvo u BiH prisutno je od osamdesetih godina, dok je interesovanje za uzgojem vladalo mnogo ranije. Rašić navodi da je bh. golubarstvo, u formi sporta, još u ”povojima” i daleko je od nivoa kakav je, naprimjer, u Belgiji, Holandiji ili Njemačkoj gdje se deseci hiljada golubara aktivno takmiče, u letovima, u izložbama.

Na bh. nebu golubovi za bodove lete na dvije razine jer je država podijeljena u dvije grupacije, to su sjeverni i južni dio. Južni dio zahvata srednju Bosnu, Sarajevo i Hercegovinu, a sjeverni Posavinu, Banja Luka i Tuzlu.

Gotovo sve vrste golubova, koje se mogu prilagoditi klimi, prisutne su u BiH, a dijele se na izložbene i takmičarske.

Rašić precizira da su među takmičarskim najzastupljeniji orijentalni i birmingenski sisački golubovi, a da je pismonoša kruna takmičarskog goluba u odnosu na sve ostale vrste. Dok su kod izložbenih golubova najpoznatiji kratkokljuni i komoronski golub.

Međutim, i kod golubara se javlja problem finansijske prirode, pa Rašić kaže da je takmičenje s pismonošama skup sport, te da se ne može realizirati bez ulaganja. Za jednu kvalitetnu sezonu, navodi, od desetak letova potrebno je oko 3.000 KM.

– Državne institucije golubarstvo ne smatraju potrebom pa su i finansijska pomaganja skromna. Kod organiziranja izložbi daju simboličan iznos do 1.000 KM – kazao je Rašić.

Pojašnjavajući detalje u vezi  s uvođenjem golubova u takmičenje kazao je da svaki golubar prvo kreće sa samostalnim treninzima. Golubar u početku golubove pušta od pet do 70 kilometara od kuće, poslije se više golubara udruži i puštaju golubove grupno. Poslije samostalnih i grupnih treninga ulazi se u sezonu takmičenja koja počinje u maju.

U Bosni i Hercegovini je teško ispuniti normu jednog leta, staze, Rašić pojašnjava da jedino Hercegovina može zatvoriti jednu kategoriju staza unutar države, a za sve ostale zone takmičari moraju ići van granica države.

– Mi s pet letova moramo ispuniti normu od 750 kilometara da bismo zatvorili kratke staze, a da bi zatvorili srednje staze moramo sa četiri leta napuniti 1.200 kilometara, to je vrlo zahtjevno, jer najmanja staza mora biti 300 kilometara – naveo je Rašić.

Golubar iz Visokog Nerves Kahriman golubove uzgaja više od deset godina, isključivo zbog ličnog zadovoljstva, zbog pogleda na golubarnik u avliji.

Počeo je s pertlovima, probao je sa srpskim visokoletačima i sada ima engleske tiplere. Kaže da su tipleri najinteligentnija vrsta, a da su se, iz njegovog iskustva, pertlovi pokazali kao najbolji zbog grabljivica, a srpski visokoletači zbog klime kojoj su najprilagođeniji.

Smatra da svaki hobist treba probati s više vrsta da bi za sebe izabrao onu koja mu najviše odgovara. Kod takmičarskih golubova je drugačije i zna se koji su provjereno najbolji.

– Zašto golubarstvo, jednostavno mi se to svidjelo, probao sam i zavolio – kazao je Kahriman te dodao da se ta vrsta hobija može voljeti ili ne.

Naveo je da je golubarstvo u početku, kao i zanimanje za sve drugo, izazov, ali golubar vremenom shvati da li je to za njega ili nije. Za tu vrstu hobija informacije su dostupne u knjigama, na internetu ili u razgovoru s drugim starijim, golubarima.

– Moji golubovi lete na visini krova, spuštaju se na valijere, i to je moja svrha golubarstva. Nemam afiniteta za pismonošama i golubovima koji lete daleko od kuće – naveo je.

Osim toga, kazao je i da je sportsko golubarstvo dosta skuplja varijanta, a da je za hobi varijantu dovoljno napraviti golubarnik i nabaviti par golubova.

– Od golubarstva nema zarade, ali nema ni ulaganja. Golubove može imati i bogat i siromah – kazao je.

Golubovi se hrane žitaricama, na tržištu je dostupna gotova hrana za prehranu golubova, ali uzgajivač sam može napraviti hranu kombinacijom žitarica. Zimi je potrebno povećati količinu kukuruza, dok je u periodu priploda potrebna raznolika hrana, odnosno, dodavanje voća, povrća, maslačka ili trave žitaricama.

Kahriman pojašnjava da je najbolje pratiti dok golubovi jedu i kada prvi odustane odmaknuti posudu jer su i drugi uzeli dovoljno hrane. Uostalom, navodi, bolje je i da fali hrane nego da prosipaju po golubarniku što može prouzrokovati zarazu.

Kada u golubarniku oboli jedan golub on zarazi 90 posto jata. Da bi to spriječili golubari, uglavnom, izdvoje oboljelog, goluba na kojem se vidi da je slab.

Sve bolesti i virusi kod golubova, siguran je Kahriman, dolaze iz nehigijenskih uvjeta ili donošenjem u jato već zaraženog goluba.

Vezano za klimu i uzgoj golubarstva kaže da klima u BiH nije najidealnija, ali da može ”poslužiti”. Najbolje su joj prilagođeni srpski visokoletači jer su nastali u susjedstvu.

Kahriman u zimu uđe s desetak pari, a na proljeće broj ponovo raširi. Pojašnjava da se golubovi mogu leći četiri puta u sezoni, a da su ujesen najbolji oni iz prvog legla, koji su izleženi u proljeće.

Hobistima najveći problem predstavljaju grabljivice, soko i jasteb koji, kako kaže Kahriman, znaju ”prepoloviti jato”.

Na upit kako se golub zna vratiti kući i želi ponovo doći u zatvoren prostor pored slobode neba kazao je da to ni naučnici ne znaju, ali da dobro istreniran golub nikada neće sletjeti ni na komšijin krov.