Gromoglasni aplauz za bh. film ‘Muškarci ne plaču’ Alena Drljavića

Muškarci ne plaču

Višeminutnim gromoglasnim aplauzom publika je u subotu nagradila ekipu filma “Muškarci ne plaču” reditelja Alena Drljevića koji je prikazan u Narodnom pozorištu na pres-projekciji u okviru 23. izdanja Sarajevo Film Festivala (SFF).

Riječ je o bh. premijeri Drljevićeveg igranog prvijenca, nakon što je svjetsku premijeru zabilježio ove godine na Međunarodnom filmskom festivalu Karlovy Vary.

Priča je to o nekoliko muškaraca koji su učestvovali u ratu devedesetih i preživjeli, svaki na svoj način, traume koje i danas 20 godina nakon rata nose duboko u sebi.

Otvoreno u filmu govore o strahovima koje su osjećali dok su neki preživjeli logorske golgote, neki su izgubili dijelove tijela, neki su bili komandanti, a nekima su komandanti dali puške u ruku kako bi ubili na desetine “neprijatelja”. Svi oni na svoj način pokušavaju se uklopiti u sadašnje društvo.

O proživljenom su progovorili ne krijući da su osjećali strah, poniženje, ali upravo na taj način ruše predrasude o tome šta su muškarci i kako se moraju nositi sa ulogama koje im društvo nameće ili koje sami sebi nameću.

Kako je Drljević, i sam učesnik rata, kazao na konferenciji za medije nakon projekcije, prisustvovao je radionici na kojoj su se suočili sa svojom prošlošću te je već tada, prije 12 godina, poželio snimiti igrani film u kojem je ipak zadržao mnogo toga dokumentarnog.

Za njega je ta radionica bila katarzična te je znajući o kako važnoj temi se radi odlučio uraditi sve da snimi ovaj film čiji scenarij je napisan tako da je svakom liku dao priliku da se ostvari, a oni dolaze iz tri etničke skupine koje su nekada bile u sukobu.

– Neki od glumaca učestvovali su u ratu, a neki nisu iako smo svi koji smo radili na filmu nastojali zaviriti duboko u sebe i identificirati se s proživljenim – kazao je na Drljević.

Glumac Ermin Bravo, koji u filmu tumači lika ranjenog u glavu i koji pije mnogo lijekova zbog teške dijagnoze, kazao je da su imali brojne probe te da su znali da će ih kamere pratiti cijelo vrijeme, dodajući da je ovo bio glumački izazov u kojem su oni kao ansambl nastojali osloniti se jedan na drugog.

U filmu gotovo da i nema žena, ali je Bravo kazao da iako se čini da je ovo muški film on je zapravo pravi feministički film koji obara predrasude pa i o tome da muškarci ne plaču.

Glumac Sebastian Cavazza utjelovljuje terapeuta koji u izoliranom planinskom hotelu kada nije sezona uz pomoć psihodrame pokušava suočiti likove sa situacijama koje su preživjeli u ratu.

– Terapeut je sam od sebe medijator. Temeljni principi psihodrame su takvi da terapeut ne smije ni na koji način uticati na učesnike grupe niti iz bilo kakvih svojih ličnih stavova ili predrasuda uticati na slijed događaja – pojasnio je Cavazza.

Drljević je dodao da je najbolji način za suočavanje s posttraumatskim sindromom (PTSP) zapravo omogućiti da se osobe susretnu sa svojim bivšim neprijateljem i to mu je, ističe, bila vodilja kada je radio ovaj film, a stvarni veterani pomagali su im u tome.

Glumac Boris Isaković igra Srbina kojem je “pukovnik”, a svi su ga se bojali, dao pušku u ruke i odveo ga do iskopane jame gdje je trebao ubiti zarobljenike. On kaže da u ratu nije učestvovao, ali da od početka karijere na neki način sudjeluje u ratnim filmovima te da mu je tematika vrlo bliska.

Bh. glumac Emir Hadžihafizbegović kazao je za Drljevića da je sjajan reditelj, ali je napomenuo i da je film sniman na Jahorini u Republici Srpskoj zapravo imao odličnu atmosferu, te da su svi u hotelu gdje su snimali bili izuzetno ljubazni zbog čega i to na neki način ruši predrasude.

Kako je zaključio, ovaj film zapravo je univerzalna priča koja gledaoce vodi u potrazi za smislom.

Glumačku ekipu još čine Leon Lučev, Boris Ler, Ivo Gregurević, Primož Petkovšek, Jasna Đuričić i Izudin Bajrović.