Jugoslavenske željeznice na 13. kilometru

Faruk Šehić

Za sve postoji prvi put. Tako sam prvi put bio na Vozući, i prvi put u Zavidovićima. Također sam prvi put putovao kanjonom rijeke Gostović, i prvi put u životu sam prenoćio u Doboju.

Moje misaone predstave o prijeratnom Doboju svedene su na veliko čvorište Jugoslavenskih željeznica, čije ime i postojanje se preselilo u fikciju, i zauvijek će me podsjećati na onaj red vožnje, koji je pisao Eduard Sam, alter-ego Kiševog oca koji je nestao u dimu Auschwitza.

Zadnji put sam u Doboju bio na željezničkoj stanici tačno 15. 4. 1992. Datum pamtim, jer je dan prije bio moj dvadesetdrugi rođendan kada sam odlučio napustiti studij u Zagrebu i vratiti se u Bosnu i Hercegovinu. Rat u Hrvatskoj je bio u terminalnoj fazi. Znao sam da će se ratna mašinerija preseliti u moju republiku, koja će uskoro postati nezavisna država. Do tada nikad nisam živio u Bosni, nego sam osjećao i smatrao da živim u Jugoslaviji. Moje bosanstvo je bilo preskočeno transnacionalnim jugoslavenstvom. Bio sam Jugoslaven, tako sam živio i tako se osjećao duboko u sebi.

Taj zadnji put u Doboju sam bio Jevrej u getu nekog njemačkog grada, koji čeka da dođu po njega. Željezničkim kolodvorom su hodali pijani rezervisti u petobojnim uniformama specijalnih jedinica već bivše JNA. Nikad neću zaboraviti scenu u kojoj jedan rezervista udara otvorenim dlanom po željezničkoj kapi nekog ko je mogao biti otpravnik vozova. Bilo je jasno da čovjek ima pogrešno ime i prezime, i da se našao u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu. Skupio sam se na drvenoj klupi i čekao voz Bosna Ekspres, kojim sam trebao doći do Bosanskog Novog, i dalje motornim vozom do Bosanske Krupe. Molio sam sve moguće bogove da pijani čovjek u uniformi ne dođe do mene i ne traži mi dokumente, jer sam, kao i otpravnik vozova, imao pogrešno ime i prezime. Tada je već svako mjesto i svako vrijeme postalo pogrešno, osim jednonacionalnih sredina, koje tada nismo tako zvali.

Pijani rezervista me zaobišao, i došao sam do Bosanske Krupe nakon cjelodnevnog putovanja. Nakon tog datuma vozovi više nisu saobraćali na toj relaciji. Jugoslavenske željeznice su prestale postojati i preselile se u našu memoriju, postale su fiktivna činjenica, građa za roman o žudnji za povratkom u normalan život.

Drugi put u Doboj sam došao kao pisac, novinar, ratni veteran, prijatelj CNA (Centar za nenasilnu akciju, Sarajevo-Beograd), na još jedan skup veterana svih vojski, svih ratova u kojima je nestao red vožnje Jugoslavenskih željeznica, i povukao se duboko u sjećanje, odakle ga niko nikad neće moći istjerati.

Kao i uvijek na susretu veterana, kojeg organizuje CNA, vidio sam stare, poznate i drage face, i nova lica. Doboj je bio čist i infrastrukturno sređen. Na širokom, dugim ulicama bila je ljetna vreva, djelovalo je kao da rata tu nikada nije ni bilo.

Onda smo imali cjelodnevno putovanje po ratištima i mjestima stradanja, gdje su ratovale tri vojske, i stradavali pripadnici tri naroda.

Zavidovići, veterani

Prvo smo posjetili Kotu 715. Čuveno ratište na području Vozuće, koja je stalno bila u vijestima Radio Sarajeva, kojeg smo mi u Okrugu Bihać slušali tako što bi radio priključili na automobilski akumulator. Na Koti 715, malom prostoru od nekoliko hiljada kvadratnih metara, skoro četiri godine vodile su se surove i brutalne borbe u kojima je poginulo na stotine boraca Armije BiH i Vojske Republike Srpske. To je minijaturni prostor na kojem sam mogao zamisliti silinu artiljerijskih napada, i žestinu borbe prsa u prsa. Prije nego smo se popeli na sam vrh Kote 715 vidio sam spomenik partizanskim jedinicama, I i II dalmatinskoj brigadi koje su, kako piše na obnovljenom spomeniku, na tom mjestu razbile pripadnike 369. hrvatske divizije (u sastavu Wermachta), poznate kao Vražja divizija.

S Kote 715 se vidi pola Bosne, od Vlašića do dimnjaka termoelektrane Tuzla. U svakom ratu ovdje su vođene presudne bitke, sada je to samo obično brdo na kojem puše ugodni povjetarac. I na koje se, među veteranima drugih vojski, penju borci Armije BiH i VRS-a da odaju počast poginulim saborcima.

Na tom mjestu pripadnik VRS-a, i zarobljenik Armije BiH, koji je, po vlastitom priznanju, u zatvorima Armije BiH proveo sedam mjeseci, a u samici 179 dana, pričao je kako je u jednom zatvoru bio pod muslimanskim imenom, jer su u inspekciju logora dolazili predstavnici Crvenog krsta ili slične organizacije. Tu je bio zajedno sa pritvorenicima Bošnjacima. I prvi put nakon mnogo vremena je osjetio okus kafe. Pritvorenici su mu doturili malo kafe pomiješane sa šećerom, a to su stavili u celofan od kutije cigareta. Čovjek koji nam je to pričao onda je tu mješavinu kafe i šećera lizao. Tako je “pio” svoju prvu kafu nakon brojnih dana samice.

Poslije smo išli polagati vijence na centralni spomenik poginulim borcima Armije BiH, na lokaciju u centru Zavidovića. Brojka od više od 1.000 poginulih vojnika Armije BiH svjedoči o gotovo epskim razmjerama borbe na Koti 715 i drugim kotama Vozućkog ratišta. O goloj borbi za opstanak, gdje uzmicanje nije bilo opcija.

Nakon toga smo posjetili takozvani 13. kilometar. Na tom mjestu, u kanjonu rijeke Gostović, u srcu prirode koja je pokazivala svoju raskoš, nalazio se kamp pripadnika Odreda El Mudžahid, takozvanih mudžahedina, boraca iz arapskih zemalja. Na tom mjestu se nalaze temelji stare pravoslavne bogomolje, i baš tu su mudžahedini držali zarobljenike VRS-a. Tu su činili stravične zločine; kidali glave zarobljenim srpskim vojnicima, mučili ih na mnoge načine. Ono što me fasciniralo je bila ljepota prirode.

I da nisam znao da je to mjesto zločinâ, koje zdrav ljudski um teško može shvatiti, pomislio bih kako je ovo mjesto idealno za piknik. Zidine stare crkve zarasle travama i mirisnim korovom. Cijela površina je bila kao zeleni tepih od divlje mente, i drugog bilja koje je tako lijepo mirisalo. Sa dvije strane tekli su maleni potoci. Vode je bilo u izobilju, na obroncima kanjona rasli su borovi. Priroda je bila u svom najboljem izdanju.

Za trenutak sam pomislio kako su tajanstvene sile prirode ovaj prostor prekrile divljom mentom kako bi njenim smirujućim mirisom pokušale izliječiti ovo mjesto od tragične i neljudske prošlosti. Za trenutak priroda je mogla pobijediti ljudsko zlo. Ona je jača od svakog nasilja nad ljudskim životima, koje treba pamtiti. Pogotovo pamtiti one koji su demonski mučeni, i ubijani baš na ovom mjestu.

Kako to često biva u Bosni, njena prekrasna priroda je u apsolutnoj suprotnosti naspram užasnih događaja kojima ova zemlja obiluje. Jedino ljudska dobrota i samilost, empatija za patnju drugog može spasiti ovu zemlju od novih krvoprolića. Kao što je priroda spašava svojom ljekovitom ljepotom.