Kakanj: Grad u kojem kultura živit

Kakanj, grad u srednjoj Bosni, poznat svima uglavnom po onim velikim dimnjacima pored kojih prođu putnici za Zenicu i sjever zemlje. Dimnjaci su vlasništvo termoelektrane i dugo vremena su upravo zbog nje krovovi u ovom gradu bili sivi umjesto crveni. Činjenice koje nisu baš za podičiti se i koje za jedno naseljeno mjesto dugotrajno vežu loše konotacije.
Ali nije sve kao što se čini, nikad nije. Iz Kaknja posljednjih godina kontinuirano dolaze pozitivne vijesti, iz svih sfera života. Mali biznisi, ulaganja i turizam postaju sve značajniji pokretač cijele općine, a nadogradnja svega toga – kultura, čini se, živi zdravije no ikada.

Odgajanje publike

Naime, prije nekoliko dana objavljena je vijest da Kakanj dobija i svoj muzej. Ne treba mnogo objašnjavati zašto je to čudesna, pa i nevjerovatna vijest. Muzejske institucije u glavnom gradu naše države grcaju u problemima (čast izuzecima), a vlast je postala potpuno operisana od te kulturne nadogradnje i podrške istoj. Zamislite onda, u cijelom tom državno-nekulturnom okruženju, Kakanj otvara svoj muzej, nanovo, ispočetka.

– Ovdje je još od šezdesetih godina, sjećam se, kada sam ja bio dijete, bio kompleks koji su građani Kaknja znali kao Dom kulture, govori nam u svojoj živopisnoj kancelariji direktor Javne ustanove za kulturu i obrazovanje Kakanj Izet Fejzović. On je čovjek koji najbolje zna u kakvom stanju je kultura u ovom gradu. Ustanova na čijem je čelu pod svojim okriljem ima, pored muzeja koji će biti svečano otvoren na Dan nezavisnosti, 1. marta, i veliku salu sa skoro 400 mjesta, likovnu galeriju, lapidarij sa stećcima, a organizuju kurseve stranih jezika, škole plesa i glume, kino-projekcije i teatarske predstave.

– Sve naše predstave, a trudimo se da imamo svaki mjesec barem po jednu premijeru, pogledale su sve škole na području općine Kakanj. Nama je bitno da ljudi dolaze i gledaju ono što pripremamo, ne zbog nas, nego zbog njih samih. Zato i radimo sa simboličnim cijenama, kao što je jedna konvertibilna marka, a ako neko želi da pogleda predstavu a nema novca, nije problem. Mi na taj način želimo da odgajamo novu publiku, jer su i mene tako odgojili da zavolim kulturu, objašnjava sa neskrivenim entuzijazmom Fejzović.

Naš glavni grad je provincija

Vau. Odgajanje nove publike kroz redovne posjete školaraca pozorištu je nešto nečuveno u sistemu obrazovanja susjednog kantona, onog koji bi volio da diktira kulturna kretanja u državi. U Kantonu Sarajevo se predstave u najstarijem pozorištu na Miljacki redovno otkazuju i djeca u njega kroče tek kroz posebne nastupe Sarajevske filharmonije. Hm… Možda publike zato i nema – niko je nije odgojio da ide u pozorište.

– Slušajte, nisam ni ja iz svog sela, kada sam bio školarac, išao sam u pozorište. Jednom smo organizovano otišli u Sarajevo pogledati neku predstavu, jedva smo živu glavu izvukli, hiljadu učenika u jednom vozu, to je bilo izuzetno teško. Ali, mi odgajamo svoju publiku – na posljednjoj premijeri smo imali punu salu, ljudi su čak i stajali, a skoro puna sala je bila i na reprizi sutradan, dodaje Fejzović.

Kako više razgovaramo, sve sam uvjereniji da je glavni grad naše države provincija, a da se one bitne stvari dešavaju ovdje, u Kaknju. Pored termoelektrane. Pored dimnjaka. Ovog čovjeka, iako će u penziju za mjesec, treba dovesti u Zemaljski muzej, da neko napokon ovu debelo umor(e)nu instituciju digne na noge iz samrtničke postelje. Fejzovićev entuzijazam je zarazan, toliko da je isti prenio i na čelnike Općine, koji mu od posljednje izmjene vlasti daju nesebičnu podršku.

– Tamo 2012, kada je pao onaj veliki snijeg, krov našeg Doma kulture je popustio i cijela zgrada se urušila. Mislio sam da za svog službovanja ovdje neću doživjeti da se ona renovira. Ali, za godinu smo je potpuno renovirali. Umnogome nam pomaže Opština, te ni Muzeja ne bi bilo da nije bilo njihove podrške, govori direktor i vodi nas na obilazak tog novog prostora koji će u narednom periodu posjetiocima pružiti uvid u historijske artefakte sa područja opštine Kakanj, pa i više od toga.

Njegovanje tradicije

U prostoru na dvije etaže miješa se miris farbe i boje za zidove – sve je potpuno novo, a radnici polako postavljaju slike na zidove. Prostor nije tek prilagođena prostorija za izložbe: sve je namjenski urađeno da služi muzejskoj svrsi, pa je tako čak napravljen i poseban depo u podrumu. Direktor nam na trenutak objašnjava kako je golemi kino-projektor završio u muzeju, da bi u narednom otišao objasniti majstorima šta treba napraviti u drugom uglu prostorije. Tu je i autentični bosanski ćilim, te razboj na kojem je vjerovatno i napravljen. Uokvirena u kutiju od pleksiglasa, stoji maketa koja podsjeća na industrijski historijat Kaknja. U početku, ovdje će biti i nekih artefakata iz Muzeja Zenice, ali direktor obećava da će Muzej živjeti, a ne biti statični objekat u kojem će godinama prašinu skupljati jedna te ista kolekcija.

– Ovdje su, dok se razvijala opština, dolazili i naseljavali ljudi iz Austrije, Njemačke, Češke… to su ljudi, znate, sa drugačijim shvatanjima. Mi smo ih zvali kolonisti, ali ne pogrdno – oni su mnogo toga dobrog donijeli u Kakanj, i evo mi sada njegujemo tu tradiciju, pojašnjava nam pozadinu onoga što većini građana naše zemlje izgleda iznenađujuće.
Izlazimo u dvorište zaista ugodnog kompleksa na kojem sve izgleda na svom mjestu. Centralno mjesto, ispred Biblioteke koja je nekada, u pravnom smislu, bila dio cijelog kompleksa, stoji lapidarij sa stećcima. Kakanj je nekada davno bio mjesto, gdje su boravile i krunisane glave bosanskog kraljevstva. Nedaleko odavde pronađen je najveći i najznačajniji stećak u historiji naše zemlje, onaj iz Zgošće, ispod kojeg je, vjeruje se, bio ukopan kralj Stjepan II Kotromanić.

– Znate, mi ne djelujemo samo unutar ovog kompleksa koji zovemo Dom kulture. Stećcima darujemo posebnu pažnju, pa smo tako nedavno uredili i dvije nekropole zajedno sa prostorom koji ih okružuje. Sada su to mjesta koja izletnici rado posjećuju, a kojima smo omogućili da se pored sljemenjaka mogu i odmoriti, uz klupe, stolice, sjenila i sjajan pogled na grad, naglašava Fejzović.

Samo nek je posla

Naša posjeta završava u dvorani u kojoj se održavaju pozorišne predstave i kino-projekcije. Ni ona nije tek neki priručni prostor. Stolice su bolje nego u većini sarajevskih teatara, tu je i balkon, te pozornica sa više od 100 metara kvadratnih. Sve je na svom mjestu, o čemu se brine i majstor Nijaz.

– Samo nek je posla, odgovara Nijaz na naš upit kako je raditi u Domu kulture.

Njegov odgovor u tako malo riječi savršeno zaokružuje dojam o Kaknju, mjestu gdje kultura ne životari, nego živi. Tamo ljudi rade i ne sjede prekrštenih ruku. Rade za kulturu. Rezultat? Tamo djeca organizovano idu u pozorište i redovno gledaju kino-hitove, u 3D-tehnologiji. Uče glumiti i slikati od malih nogu. Uče strane jezike, razmišljaju o historiji naše države.

Zašto? Pa, vrlo jednostavno – oni kojima je to i posao, to su im i omogućili. Možda nam svima jednog dana, kao što je to slučaj sa njima sada, to neće biti tako iznenađujuće.

Oslobodjenje