Koliko su građani spremni podići glas protiv neprovođenja zakona?

protesti

Mogu li građani svojim akcijama, protestima, javnim govorom mijenjati stanje u sredini u kojoj žive? Može li aktivizam proizvesti željene rezultate ako se građani odluče da se usprotive lošim odlukama vlasti i da se bore za kvalitetniji život u svom gradu?

Konkretan primjer je Sarajevo, a povod protesti nakon tragične smrti dvije djevojke u Sarajevu, koje je, jureći velikom brzinom, na pješačkom prelazu pokosio Sanjin Sefić.

Naša sagovornica je aktivistkinja, doktor političkih nauka, Svjetlana Nedimović.

RSE: Šta su pokazali posljednji protesti u Sarajevu – protesti zbog ubistva dvije studentkinje na pješačkom prelazu? Koliko su građani spremni podići glas protiv neprovođenja zakona i uslovno rečeno, nenormalnih uslova života u svom gradu?

Nedimović: Ja primjećujem zadnjih godina da su građani sve spremniji da reaguju, da je nekako primjetniji duh otpora, da to tako kažem. Sad, kad gledate te skupove na televiziji, to izgleda dosta ograničeno, jer ljudi to gledaju kroz kvantitet. Kaže se: ‘Mali broj građana je izašao na proteste’ i tim se cijela namjera i cijeli napor diskredituje. Primjećujem određeni kontinuitet u reagovanju, sve manje stvari koje se dešavaju u gradu prolazi tek tako, bez reakcije.

S druge strane, vlasti zatvaraju i ono malo institucionalnih kanala što nam je ostalo za reagovanje, a da počnemo od toga, i nije ih bilo previše. Daću vam jedan primjer koji ljudi često ne primijete – zborovi građana po mjesnim zajednicama. Dakle, u opštini Centar, konkretno, prošle godine su spajali zborove građana iz dvije mjesne zajednice u jednu, i onda obavezno izaberu onu manju, tako da ljudi koji su došli da razgovaraju o nacrtu opštinskog budžeta ne mogu da stanu u salu.

Neki dan su, na primjer, naprasno odlučili da tokom rasprave u Skupštini Kantona Sarajevo o sigurnosti propuste samo predstavnike registrovanih udruženja građana, tako da studentice, kolegice poginulih, ili da kažem, ubijenih, djevojaka nisu imale priliku da iznesu svoju zabrinutost, svoje mišljenje, svoje zahtjeve pred ljude koji sebe nazivaju legitimnim zastupnicima građana Kantona Sarajevo.

Istovremeno su napravili neku ogromnu listu pozvanih, mislim da je čak i preduzeće ‘Pokop’ bilo na listi pozvanih da prate sjednicu o sigurnosnoj situaciji u gradu, samo da građani ne bi dobili priliku da sa galerije prate sjednicu. Dakle, ne da učestvuju u njoj, već prosto da slušaju o čemu se govori. To zapravo znači: šta god vi radili, mi ćemo naći tehnički osnov, da tako kažem, formalni, da vas blokiramo i da nastavimo po svome. Iza toga se teže nazire nešto što je u pozadini – vlasti imaju duboki, duboki strah od naroda.

RSE: Dakle, na Skupštini Kantona Sarajevo uskraćeno je pravo kolegicama stradalih studentkinja da govore?

Nedimović: Da. One su ušle u salu da podijele svoj govor, ali s povezom preko usta, jer je bilo jasno da neće dobiti priliku da govore. Ono što je meni bilo nevjerovatno: ako cijela Skupština ima poziciju i opoziciju, da niko od tih zastupnika nije našao za shodno da uzme taj govor i iskoristi svoju ulogu da ga pročita. Isti ti zastupnici će, oni lično ili njihove stranke, govoriti o letargičnom narodu, o letargičnoj omladini, a sad imate omladinu koja dolazi i koja želi nešto reći, a njima se ne dozvoli da govore.

Meni je zanimljivo i da će sve te stranke, i pozicija i opozicija, jednako, sada govoriti o tome kako smo sretni što imamo demokratiju i što smo izašli iz jednoumlja. A, zaboravlja se – mislim 1987. godine, zbog trovanja u studentskoj menzi, u tom ‘jednoumlju’ se treslo Sarajevo i studenti su došli u skupštinu, i pred njima su se svi ti funkcioneri tog okoštalog sistema tresli. Ovi sada su jednostavno rekli: ‘Vas ne slušamo, vi niste registrovano udruženje, ko vam je kriv što niste registrovali udruženje građana odmah nakon što su vam drugarice poginule!’

RSE: Može li tragičan događaj iz centra Sarajeva pomoći da se mijenja situacija i zaustavi ‘saobraćajno’ i svako drugo nasilje na ulicama ?

Nedimović: Da neko želi promjene, ne bismo morali čekati nove žrtve. Da postoji namjera u institucijama da mijenjaju sistemski neke stvari, do toga ne bi došlo. Međutim, stigli smo do određene male ali tragične pobjede – sedam dana je doslovno vrilo u institucijama Kantona kao u košnici. To je važna poruka nama, ako ne reagujemo, nikada se ništa neće promijeniti. Jer, ranije smo reagovali ograničeno ili nismo nikako, u prethodnim reakcijama se nije spominjala odgovornost.

Žrtve su ulazile kao statističke brojke u izvještaje policije, građanima se govorilo da je situacija zadovoljavajuća. Niti Vlada niti Skupština nisu analizirale policijske izještaje, policija nije problematizovala situaciju. Svi su podjednako upleteni. Sad smo na putu da razotkrijemo ko sve ima i kakve nadležnosti i odgovornosti i da ih konačno uzbunimo da rade svoj posao.

RSE: Istovremeno su otvorena i mnoga druga pitanja funkcioniranja glavnog grada Bosne i Hercegovine – građevine bez reda i dozvola, redukcije vode, pokušaj zabrane pozorišne predstave, i tako dalje. Kako Vi gledate na te probleme?

Nedimović: Sasvim je vidljivo iz toga kako mi živimo da vlasti ne tretiraju Sarajevo kao grad, niti kao nastanjeno područje sa urbanim i ruralnim dijelovima. Tretiraju ga kao skup građevinskih lokacija– sad ću parafrazirati člana Predsjedništva i lidera SDA Bakira Izetbegovića – i to lokacija koje su deset puta vrednije od lokacija na drugim mjestima.

Dakle, ljudima izgleda nevjerovatno, ali mi smo zapravo uveliko na putu realizacije Sarajeva, ne kao grada nego projekta u službi privatnog profita. To će biti tržni centri, to će biti luksuzna naselja opasana bedemima, zgrade kao tvrđave, u kojima ljudi žive dva mjeseca godišnje, dobićemo vodovod za bogate, nama ostalima ostaće nefunkcionalni vodovod.

Umjesto efikasne policije imamo doslovno eksploziju privatnih zaštitarskih agencija, imamo odumiranje gradskog prevoza, za koji se konstantno govori da nije profitabilan – on nigdje nije profitabilan, ne mjeri se korist od gradskog prevoza samo novcima. U posljednje možda dvije godine, kroz opštinske i kantonalne kanale gura nam se priča o javno-privatnom partnerstvu, koje je, zaboga, rješenje za rasterećenje budžeta.

To nije rasterećenje budžeta, to je direktna erozija društvenog i javnog. Privatnik ulaže tamo gdje može izvući profit. Država je ta koja se mora brinuti o građanima, o društvu, o razvoju, dakle o nekim stvarima koje se ne mogu izraziti čistim brojkama niti novcem. E, ta uloga države u obezbjeđenju normalnog života za stanovnike grada Sarajeva, za stanovnike Kantona Sarajevo, ta uloga se smanjuje i ide se na to da se i ono što ima budžetskih para polako prelijeva u privatne džepove.

Ono što ja vidim u budućnosti Sarajeva, ako ne krenemo s ovim bitkama, i za vodu, i za zrak, i za škole, i za bolnice, i protiv nasilja, vidim da Sarajevo za desetak godina više neće biti grad za, da tako kažem, obične ljude. To će biti grad za tržne centre, sa naseljima za turiste, sa naseljima za elitu, i sa nekakvom vojskom neprimjetnih ljudi koji sve to opslužuju.

RSE: Takođe su sve brojnija privatna obdaništa, privatne škole, privatni univerziteti… Urušava se ono što je državno.

Nedimović: Da, jer se u državno ne ulaže, ili se lako prepuštaju zgrade kojima se mijenja namjena. Još uvijek se pokušavam pomiriti sa činjenicom da je jedan od najuslovnijih vrtića, svojevremeno najljepših vrtića u gradu Sarajevu, u opštini Centar, godinama pod najmom njemačke ambasade, a evo sada je tu nastao privatni vrtić i nekakva privatna osnovna škola.

To se jednostavno objašnjava time da je to bila najbolja ponuda na tenderu! A pri tome su liste čekanja za mjesto u državnom vrtiću ogromne. Mnogi od državnih vrtića posluju doslovno na rubu i sredstava, i kapaciteta, i onoga što mogu ponuditi djeci.