Kopilad revolucije

Boris Dežulović

Boris Dežulović

Zvao me jednom prilikom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, pitao sin oca, “babo”, veli, “koja je razlika između ‘besplatno’ i ‘džabe’?”. “To ti je lako, evo, na primjer”, pogledao ga otac, “ti se školuješ besplatno, al’ džabe.”

Pao mi je taj na pamet prateći događaje u Banjoj Luci, gdje su se – kao što je vazda bio red i kao što je najzad bilo vrijeme – na ustanak za promjene digli i studenti. Čitali ste sve o tome, kako je Centar javne bezbednosti studentima zabranio marš na zgradu Dodikove Vlade, jer biva demonstracije ometaju gradski saobraćaj i javnu bezbednost kao takvu. Naravno da ometaju, suština demonstracija je ometanje saobraćaja i života, one po definiciji i nisu ništa drugo nego ometanje javne bezbednosti. Studenti su valjda trebali demonstrirati u studentskim hodnicima, “u svoja četiri zida”. S urednom dozvolom Centra za privatnu bezbednost.

Čitali ste onda i kako su se banjolučki studenti za svaki slučaj ogradili od jmbgske revolucije u Sarajevu, jer oni sa Sarajevom nemaju ništa zajedničko, nemaju zajedničku ni posljednju brojku u JMBG-u: oni, najzad, podržavaju predstavnike Republike Srpske u zajedničkim institucijama, i ometali bi, ako može, samo predstavnike Republike Srpske u institucijama Republike Srpske. Pošteno.

Pa ste tako pročitali i kakav je mali, mahalski skandal ispao kad se otkrilo da su dvojica samih lidera ustanka protiv korumpiranog režima Dodikovog SNSD-a i sami – članovi Dodikovog SNSD-a. Igor Macanović, predsjednik Skupštine studenata Studentskog centra Nikola Tesla, i Radomir Jerkić, predsjednik Upravnog odbora Unije studenata – objavio tako SNSD – još od 2006. godine uredni su članovi njihove stranke, iz koje se nikad nisu ispisali.

Nije to meni bilo toliko zanimljivo samo zbog toga što su upravo kolovođe bune na Dodika javno govorili kako politika nije dobrodošla u njihovom maršu – “u Uniji studenata nema mjesta dječacima sa crvenim knjižicama”, govorio je predsjednik Unije studenata Nikola Dronjak – već zbog potpuno nevjerojatnog objašnjenja kojega su ponudili onako usput, na samom kraju konferencije za štampu povodom policijske zabrane skupa. Niti ne trepnuvši, Igor Macanović je tako priznao da je član SNSD-a postao 2006., “vjerujući da će mu to omogućiti stipendiju, smještaj i bolje školovanje”.

Mislio sam, majke mi, da se zajebava, da to mladenački drsko ironizira nepotizam, klijentelizam i korupciju u Dodikovoj partiji, protiv čega, uostalom, i sam onako mlad i gnjevan protestira. Ali ne: mladi je socijaldodikrat, najavljujući demonstracije za bolji studentski standard, a protiv SNSD-ove političke korupcije, stvarno priznao da se 2006. u taj isti SNSD upisao “vjerujući”, kako ono, “da će mu to omogućiti stipendiju i bolje školovanje”.

Sve je tako prošlo u najboljem redu i javnoj bezbednosti, dečko je objasnio svoje mladenačke zablude, nije se, istina, nešto ubio od kajanja, ali nitko to, koliko vidim, od njega nije ni tražio. Sve stoga misleći da sam nešto krivo skontao, tražio sam je li se itko ogradio od dvojice “mangupa u vlastitim redovima”, je li ih tkogod pozvao, štajaznam, na ostavku, da li u činjenici što su dvojica kolovođa studentske pobune protiv političke korupcije i sami onomad radosno pristali na političku korupciju, netko uopće vidi išta loše?

“Oni su se možda učlanili u SNSD nadajući se stipendijama, u vrijeme kada su vjerovali u tu stranku”, oglasio se konačno sam vođa revolucije, predsjednik Unije studenata Nikola Dronjak. “Ja ne vidim u tome ništa loše.”

O, jebem te, revolucijo!

Trocki joj ispao aktivni član buržujskog KDP-a, što se u ustavne monarhiste onomad upisao zbog akademske karijere, a Lenjin u tome “ne vidi ništa loše”!

“Možda je njima nekada SNSD ulijevao nadu, da bi danas shvatili da su to ljudi kojima je samo stalo kako će ukrasti”, objasnio je Volođa Dronjak, ostavljajući otvorenim nekoliko zanimljivih pitanja: recimo, kako je to točno Igor Macanović, upisujući se 2006. godine u SNSD zbog lakšeg napredovanja u karijeri, sedam godina kasnije shvatio da su u toj partiji ljudi koji su se u nju upisali samo zbog lakšeg napredovanja u karijeri? Recimo, koju mu je onda točno “nadu” tada “ulijevao” Dodikov SNSD? Recimo, tko mu danas “ulijeva nadu”? Nitko?! Kakav surov način da mlad čovjek to spozna!

To je dakle profil mladih, gnjevnih ljudi koji vode studente na Dodikov Zimski dvorac – mladi, gnjevni Igor Macanović, koji je te 2006. godine upravo završio srednju školu, pa dok njegovi vršnjaci ljeto provode ganjajući cure i novi Playstation “trojku”, on u rodnom Srpcu ganja mjesni ogranak SNSD-a da ga upiše u Stranku. Ima samo devetnaest, ali zna što hoće: Milorad Dodik je pred to ljeto postao premijer i postavio se na državotovorni bedem Republike Srpske, njegova je stranka po svim istraživanjima apsolutni pobjednik izbora u oktobru – baš kad počinje fakultet. Pravo je, dakle, vrijeme da se mladac upiše u SNSD, stranku koja “ulijeva nadu”, sve vjerujući da će mu partijska knjižica omogućiti akademsku karijeru. Kao što će, jebiga, u rušenje istog Dodika krenuti kad koju godinu kasnije SNSD na lokalnim izborima izgubi dvije trećine načelničkih mjesta, a istraživanja mu predvide skori kraj. Kakav nebrušeni talent za politiku!

Nije, međutim, ta topla, ljudska priča meni strašna zbog samog studentskog bunta – zbog one dakle gnjevne mladosti što je ispala “kopilad revolucije” – niti zbog Dodika i njegove histerične babe Rajka Vasića, što su dobili lijep šlagvort za tezu o manipuliranom protestu, a ni zbog toga što su isti šlagvort dobili skeptici koji ne vjeruju nijednoj revoluciji.

Jebe me se sad za to. Meni su zanimljiva samo ta dva klinca, golobradi srednjoškolac koji ispunjava pristupnicu Partiji zbog jebene stipendije, i lider studentske pobune koji u tome do dana današnjeg ne vidi ništa loše.

Jebemti sve, u što smo pretvorili svoju djecu!

Dobro, ne kažem, lude su to godine, pijani i drogirani radili smo u toj dobi mnogo veće pizdarije od upisivanja u Partiju, pa ne bih ja ni Macanoviću, ni njegovim kolegama prestrogo sudio, samo da im je sedam godina kasnije barem malo neugodno, da danas, uoči demonstracija protiv iste te političke korupcije i društva kojemu jedinu „nadu ulijeva” partijska podobnost, u tome vide išta loše, makar evo ovolicno.

Nakon čega njihov protest zbog lošeg studentskog standarda i famoznog Četvrtog paviljona ispada sasvim logičan, jer im Partija nije omogućila “smještaj i bolje školovanje”, ono dakle zbog čega su se u nju i upisali. Okopnila sva ona vjera u SNSD i nada koju im je Dodik ulijevao.

Studirali – shvatili ste – besplatno, al’ džabe.

Posted by on 2013-06-14. Filed under Kolumna. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0. Both comments and pings are currently closed.

You must be logged in to post a comment Login