Kraj troškovima za traženje pravde za ratne zločine?

Preživjele žrtve ratnih zločina koje su pred sudovima u BiH pokrenule parnice za nadoknadu nematerijalne štete, bile su primorane plaćati visoke sudske troškove, nastale gubitkom sporova i odbijanjem tužbenih zahtjeva zbog zastare. Ustavni sud Bosne i Hercegovine zauzeo je stav da obavezivanje žrtava ratne torture na plaćanje troškova sudskog postupka predstavlja povredu njihovog prava na imovinu i prava na pravično suđenje utvrđenih Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama.

Semka Agić živi u Živinicama. Početkojm rata, tačnije u maju 1992. godine otišla je u Šamac da potraži sina. Zatekla je pustoš. Bošnjačko i hrvatsko stanovništvo mahom je bilo protjerano. Njen devetnaestogodišnji sin je dva mjeseca proveo na prisilnom radu, a potom je ubijen. Kad ga je sahranila, na povratku kući Semka je zarobljena i silovana. Njena agonija u zarobljeništvu trajala je 10 mjeseci.

“Ja sam se s tim nekako nosila. Nisam imala vremena da razmišljam o sebi, prvo sam imala prevelik osjećaj krivnje što sam ja preživjela a dijete nije, a drugo, bilo me je stid”, svedočila je Semka Agić za REKOM.

Okružni sud u Doboju osudio je Dragoljuba Kojića bivšeg pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske na tri godine zatvora za zločine nad civilima u julu 1992. godine u Šamcu. Nakon presude, Semka je pokrenula parnični postupak za naknadu nematerijalne štete, koji je odbijen zbog zastare, a njoj je dosuđeno da plati 1.500 eura.

“Nemam ih, a i da imam, nedam. Ja sam to krvavo odradila. Deset mjeseci kopale, utovarale, istovarale, rintale. I sad da platim troškove 3.000 maraka, ma ne pada mi na pamet”, objašnjava Agić.

Umjesto da dobiju odštetu, žrtve ratnih zločina u BiH moraju platiti sudske troškove, koji sežu i do 3.000 eura. U slučaju da je ne plate, sudovi im oduzimaju i imovinu.

Mevlija Salihović je tokom 1992 godine sa troje djece bila zarobljena u Liplju nedaleko od Zvornika. I njen tužbeni zahtjev za naknadu šetet odbijen je, a Mevliji i njenim sinovima naloženo da plate 2.500 eura za sudske troškove.

“Zašto da dajem? Što sam protjerana, ubijena, silovana? Nek me slobodno zatvore, meni je svakako kraj, ali da se javnosti kaže da sam zbog toga u zatvoru”, kaže Mevlija za REKOM.

Odštetu je tražilo oko 30.000 logoraša, najviše od Republike Srpske, ali su tužbe pale zbog zastare. Od 2008. godine Ustavni sud četiri puta je mijenjao stav o tome ima li zastare ili ne. Konačno, ratni zločin ne zastarjeva, ali zahtjev za naknadu štete morao se podnijeti u roku od pet godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Stoga, nedavna Odluka Ustavnog suda BiH u kojoj se nalaže da žrtve ne moraju plaćati sudske troškove je itekako važna kaže viša pravna savjetnica Trial Internacionala u BiH Adrijana Hanušić Bećirović za Radio Slobodna Evropa.

“Primjenom Pravila, koje se inače primjenjuje u parničnim postupcima, a sastoji se u tome da onaj ko izgubi spor, mora da nadoknadi troškove drugoj strani, oni su obavezani da plate prvenstveno Pravobranilaštvu RS, ali i Pravobranilaštvu FBiH od 2015. godine, ogromne iznose sudskih troškova, koje u većini slučajeva oni ne mogu priuštiti. To ih dovodi u grozno stanje”, objašnjava Hanušić-Bećirović.

Ustavni sud je usvojio apelaciju žrtve ratnog silovanja inicijala S.A. podnesenu protiv presude Vrhosnog suda RS i presude Okružnog suda u Banjaluci u dijelu odluke o troškovima postupka. S.A. su više puta silovali pripadnici Vojske RS tokom jula 1992. godine. Njen zahtjev za naknadu štete je odbijen, a njoj naloženo da plati 1.500 eura sudskih troškova. Upravo Trial International u BiH je pružio ovoj ženi pravnu pomoć, angažovao advokata, koji je podnio apelaciju Ustavnom sudu BiH.

“Radilo se o strateškom slučaju gdje je cilj i bio da se zauzme pravni stav koji će obavezivati sve druge sudove u BiH. Jako je bitno da je Ustavni sud BiH utvrdio da je to pretjeran i neproporcionalan teret za žrtve. S obzirom na njeno finansijsko stanje, ona je bila oslobođena plaćanja sudskih taksi pred sudovima u Banja Luci, ali nije oslobođena plaćanja drugih troškova postupka”, kaže Hanušić Bećirović.

Sada odgovornost leži na svim redovnim sudovima širom BiH, od kojih se očekuje primjena ovog stava u svojoj praksi. Samo logoraši u BiH očekivali su milijardu eura odštete samo u BiH i to 800 miliona od Republike Srpske, te 200 hiljada od Federacije BiH. Međutim, oni su bili ti koji su morali platiti zahtjev za naknadu štete.