Manjača – zaboravljeni logor

Na pola puta između Mrkonjić Grada i Ključa odvaja se cesta koja vodi do planine Manjače. Oko seoskih kuća, okruženih livadama i brežuljcima, tek poneko krdo krava ili konja je na ispaši.

Desetak kilometara od sela Stričići, na visoravni je smješteno poljoprivredno dobro “Centar za razvoj i unapređenje sela”. Hangari za stoku, bale sijena, traktori i radnici koji izvode krave iz staja. Osim uposlenika i otkupljivača mlijeka, do ove visoravni uglavnom niko ne dolazi. Tek jedan dan u godini ovo mjesto posjete stotine ljudi, bivših zatvorenika logora Manjača.

Ujutro, 15. novembra, prvi autobusi su se parkirali ispred ulaza. Bivši zatočenici došli su iz nekoliko gradova da obilježe 22. godišnjicu zatvaranja logora. Pozdravljaju se, prepoznaju… Na ulaz u Centar postavljaju fotografiju nekadašnje kapije iznad koje stoji natpis “Logor – zabranjen ulaz”.

Gledaju i fotografije koje su 1992. snimile strane televizijske ekipe. Na jednoj od fotografija je vojnik, ali niko od preživjelih ne zna njegovo ime.

“Ovoga nikada nisu imenom zvali”, objašnjava jedan od bivših zatočenika pokazujući na vojnika sa slike.

“Onima koji su tukli znamo samo nadimke: Zoka, Špaga, Babin”, kaže drugi.

Ispred zatvorene kapije Centra čekaju do 11 sati, kada je predviđeno da počne zvanični program obilježavanja godišnjice zatvaranja logora kroz koji je prošlo, kako je utvrđeno u sudskim presudama, više od 5.000 Bošnjaka i Hrvata.

Među onima koji su došli da obilježe stradanja su Sabrija Bećirbegović i Anes Makul. Sabrija je bivši zatočenik ovog logora, a Anes nikada prije nije bio na ovom mjestu. Kaže da je sa 11 godina, koliko je imao kada je počeo rat, napustio Bosnu i Hercegovinu.

“Moj dedo je 1992. zarobljen i skoro pola godine je proveo na Manjači. Prvi mi je put da sam ovdje”, pojašnjava Makul.

Na pola puta između Mrkonjić Grada i Ključa odvaja se cesta koja vodi do planine Manjače. Oko seoskih kuća, okruženih livadama i brežuljcima, tek poneko krdo krava ili konja je na ispaši.

Desetak kilometara od sela Stričići, na visoravni je smješteno poljoprivredno dobro “Centar za razvoj i unapređenje sela”. Hangari za stoku, bale sijena, traktori i radnici koji izvode krave iz staja. Osim uposlenika i otkupljivača mlijeka, do ove visoravni uglavnom niko ne dolazi. Tek jedan dan u godini ovo mjesto posjete stotine ljudi, bivših zatvorenika logora Manjača.

Ujutro, 15. novembra, prvi autobusi su se parkirali ispred ulaza. Bivši zatočenici došli su iz nekoliko gradova da obilježe 22. godišnjicu zatvaranja logora. Pozdravljaju se, prepoznaju… Na ulaz u Centar postavljaju fotografiju nekadašnje kapije iznad koje stoji natpis “Logor – zabranjen ulaz”.

Gledaju i fotografije koje su 1992. snimile strane televizijske ekipe. Na jednoj od fotografija je vojnik, ali niko od preživjelih ne zna njegovo ime.

“Ovoga nikada nisu imenom zvali”, objašnjava jedan od bivših zatočenika pokazujući na vojnika sa slike.

“Onima koji su tukli znamo samo nadimke: Zoka, Špaga, Babin”, kaže drugi.

Ispred zatvorene kapije Centra čekaju do 11 sati, kada je predviđeno da počne zvanični program obilježavanja godišnjice zatvaranja logora kroz koji je prošlo, kako je utvrđeno u sudskim presudama, više od 5.000 Bošnjaka i Hrvata.

Među onima koji su došli da obilježe stradanja su Sabrija Bećirbegović i Anes Makul. Sabrija je bivši zatočenik ovog logora, a Anes nikada prije nije bio na ovom mjestu. Kaže da je sa 11 godina, koliko je imao kada je počeo rat, napustio Bosnu i Hercegovinu.

“Moj dedo je 1992. zarobljen i skoro pola godine je proveo na Manjači. Prvi mi je put da sam ovdje”, pojašnjava Makul.

Obilazeći hangare, bivši logoraši prepričavaju kako su cijele dane provodili zatvoreni, bez dovoljno vode i hrane. Tokom suđenja u Haagu dokazano je da su zatočenici u Manjači držani u nehigijenskim uvjetima i bez dovoljno hrane.

“Zatočenici su dva puta na dan dobijali čorbu i tanku krišku hljeba… Neki su bili tako izgladnjeli da su iz očaja jeli travu”, stoji u jednoj od presuda.

Vjera u pomirenje

Preživjeli kažu da je već davno dokazano i dokumentovano sve što su preživjeli, ali ne vjeruju da će počinioci ikada biti osuđeni.

“To sporo ide i nikako da krene sa svim ovima koji su nas batinali, koji su provodili sve ove torture, nikada da oni dođu na vidjelo”, kaže Sabrija.

Za zločine počinjene na Manjači sudovi u BiH osudili su četiri osobe na ukupno 37 godina zatvora. Bivši stražari logora Manjača, Željko Bulatović, Siniša Teodorović i Zoran Gajić osuđeni su pred Okružnim sudom u Banjoj Luci na 11, osam i šest godina, dok je Sud BiH Nikolu Kovačevića osudio na 12 godina.

Kovačević je proglašen krivim jer je učestvovao u odvođenju grupe civila u Manjaču i njihovom premlaćivanju prilikom ulaska u logor.

“Moramo ovo prenositi svojim pokoljenjima. Jedva čekam da mogu prenijeti svojim unucima ovo što se sa mnom desilo, pošto su oni još maleni i ne znaju. Ali ću ja to njima sigurno prenijeti. Mene što se tiče, nikada neću oprostiti, nikada neću ni zaboraviti. A što se tiče pomirenja, ova država je takva da mi moramo živjeti skupa, htjeli – ne htjeli”, kaže Sabrija.

Makul je po dolasku na Manjaču rekao da vjeruje u pomirenje, i nakon susreta sa preživjelima nije promijenio mišljenje.

“I dalje vjerujem u pomirenje. Da se nikada zaboraviti neće, vjerujem i to. Neki ljudi će oprostiti, neki neće. Ali treba se suočiti sa svim tim što je bilo”, kaže Makul.

Nakon sat i deset minuta od početka obilježavanja godišnjice, prostor nekadašnjeg logora, a danas “Centra za razvoj i unapređenje sela”, prazan je. Organizatori su pokupili transparente, a spomen-ploču koju svake godine donose, opet vraćaju sa sobom. Kažu da su više puta tražili njeno postavljanje, ali odobrenje nikada nisu dobili.

Na idiličnoj zelenoj visoravni, prostor ispred Centra ostaje prazan, i ništa naoko ne podsjeća na 1992.