Marginalizovani građani ove zemlje su odavno pomireni!

Iako je od rata u Bosni i Hercegovini proteklo više od 23 godine, ratna tematika je još uvijek dio naš svakodnevnice. O sukobima, mržnji i podjelama i danas se priča kao da je rat bio juče. Za to vrijeme, život većine građana stoji u mjestu i čeka neke bolje dane – posao, bolju ekonomsku situaciju, bolje zdravstvo, obrazovanje, zakone… Čekaju i davno obećanu borbu protiv kriminala, korupcije, nepotizma…

Zapravo, čega god se dotaknete u BiH, potrebne su korijenite promjene i reforme.

Nažalost, volje za promjenama kod najodgovornijih ljudi – političara, nema.

Oni u svojim narativima i danas, kao i svih godina od rata, siju mržnju, potiču segregaciju i podjele unutar društva i stvaraju nove generacije „mrzitelja“ drugih nacionalnih grupa.

U njihovim govorima nećete čuti riječi kao što su mir, tolerancija, saradnja ili jednakost.

Ali zato ćete ove riječi čuti od ljudi koji žive na marginama, koji odavno imaju izgrađene dobre odnose i zajedničke inicijative, bez obzira u kom entitetu ili kantonu žive.

Riječ je o osobama sa invaliditetom različitih uzroka invaliditeta – ratni-vojni invalidi (RVI), civilne žrtve rata i osobe sa invaliditetom (OSI) neratnog uzroka invaliditeta.

Upravo sa njima smo razgovarali o procesu pomirenja, ali i o tome kako je živjeti kao osoba sa invaliditetom u BiH.

„Kako živjeti bez noge danas u Federaciji i u RS, to je priča koju pričamo jedni sa drugima”

Razgovor počinjemo sa Željkom Volašem, predsjednikom Udruženja amputiraca Republike Srpske (UDAS) i predsjednikom Izvršnog odbora Koalicije marginalizovanih grupa u BiH „KOMA“, koji kaže da su osobe na marginama odavno pomirene, čim je stao rat, i od tada se bore za egzinstenciju i opstanak.

“Kada pričamo o pomirenju sa apekta ljudi na marginama, oni definitivno ne žele nikakav sukob. Mi smo pomireni – imamo zajedničku interesnu zonu, a to je BiH, sastavljena od dva entiteta, i zajednički interes i cilj nam je kako što kvalitenije jačati i osnažiti, kako pojedince, tako i društvo u kome živimo. To mi želimo”, ističe Volaš i kao primjer navodi svoj nedavni višednevni boravak u Konjicu, gdje je razgovarao sa kolegama žrtvama mina koji su u ratu bili pripadnici Armije BiH. Imali su, kaže on, sjajne dijaloge i pokazali veliko razumijevanje jedni za druge iako su u ratu bili na suprotnim stranama.

“Kako živjeti bez noge danas u Federaciji i u RS, to je priča koju pričamo jedni sa drugima, jačamo jedni druge, nastojimo povećati obim prava jedni drugih. Ja se osjećam dobro kada odem u bilo koji grad u BiH, jer dolazim sa dobrom namjerom i svi oni koji me prihvataju imaju dobru namjeru i zaista nemamo razloga da osjećamo mržnju ili nekakvu nepomirenost”, opisuje Volaš kako izgleda proces pomirenja između osoba sa invaliditetom, koje su u BiH isključene iz društva i istovremeno se susreću sa brojnim preprekama, od arhitektonskih barijera, pristupa obrazovnim institucijama, personalnim asistentima ili informacijama. Rijetko ko im pruži priliku i zaposli ih, a situaciju dodatno otežava i činjenica da velika većina dolazi iz siromašnijih porodica. Predstavljeni smo, naglašava Volaš, uglavnom kao teret društva, a tome je doprinijela i činjenica da su osobe sa invaliditetom dugo živjele skrivene od javnosti.

“Promjena zakona se u svijetu vrši na osnovu potreba ljudi, a ovdje kod nas da bi se sačuvao politički interes i kako bi se smanjio obim prava osoba sa invaliditetom. I to traje već 20 godina”, kategoričan je Volaš.

Ništa bolje nije ni građanima koji nemaju invaliditet – neki još uvijek vjeruju u davno dana politička obećanja, neki su se pomirili sa situacijom kakva jeste, a oni što su izgubili svaku nadu prodaju imovinu i nepovratno odlaze sa ovih prostora, što je posebno poražavajuće za ovu državu. Ipak, Volaš ih razumije i ne krije da je u strahu od učestalih ratnohuškačkih izjava političara.

“Bojim se da politička situacija nije dobra, tenzije su jako visoke, postoje nacionalisti koji mrze jedni druge, koji ne poštuju nikakve različitosti, ako se drugačije zovemo, ako drugačije o nečemu razmišljamo, ako navijamo za drugi klub. Jer znate, rat ne izazivaju oni koji žive ekonomski loše, već ljudi koji žive i više nego dobro, a žele da sakriju svoj kriminal, mahinacije i sve što rade na nezakonit način. I naravno, oni se ne bore, oni ne idu na ratišta, oni ne ginu, ne gube porodice, ruke, noge. Oni manipulišu ljudima. Tako su nama govorili 90-tih, pa su nas uvukli u neviđeno zlo – rat”, ističe Volaš.

Umjetnost i sport prvi su izbrisali granice

Proces pomirenja među osobama sa invaliditetom prvo je započeo kroz sport i umjetnost. Već odavno u Bosni i Hercegovini imamo zajedničke klubove sjedeće odbojke, streljačke klubove koji se takmiče na nivou države, a umjetnici kroz slikarstvo, pisanu riječ i različite radionice prelaze granice i kidaju nametnute nacionalne okove.

Zoran Ješić je nagazio na protivpješadijsku minu 1994. godine, što je za posljedicu imalo amputaciju desne potkoljenice 14 cm ispod koljena. Uslijedio je šok, psihološka nepripremljenost, barijere na svakom koraku, da bi u jednom momentu kao jedino rješenje vidio sport.

Upravo sport, a u Ješićevom slučaju sjedeća odbojka, badminton, streljaštvo i plivanje, je bio karika koja je pokrenula gradnju u ratu porušenih veza. Prisjeća se da je prvu utakmicu u Federaciji BiH odigrao 2001. godine u Tuzli. I već tada je bio pomiren. Ostalo je sve na nama kao pojedincima, kaže. Od nas zavisi da li ćemo ponovo uspostavljene odnose graditi, razvijati i unapređivati ili ćemo dozvoliti da se nama manipuliše.

„Mi u BiH jesmo pomireni ako ne slušamo političare. Oni svaki put kada imaju kakav ozbiljniji problem u svom političkom životu skrenu temu na nacionalizam, plaše nas jedne drugima, a počne i ta, sada već neizbježna, priča da neko ugrožava RS, ili da RS hoće da se otcijepi. Mediji u velikoj mjeri doprinose takvoj atmosferi, pogotovo oni koji su pod uticajem političara na vlasti. Nažalost, i sada dosta ljudi nasjeda na tu priču ili doslovce bježi s ovih prostora rasprodajući svoju imovinu. Pričam sa ljudima, nije više u pitanju ni isključivo loša ekonomska situacija, dosta im je cjelokupne atmosfere ovdje”, ne krije razočarenje Ješić.

Mišljenja je da postoje samo dva izlaza iz ove situacije – jedno je da potpuno ignorišemo političke priče, gledamo u budućnost i nastavimo sa svojim životima ili da ih natjeramo da konačno počnu raditi svoj posao, ali za bolji život običnih građana.

Nikola Kašterović, apsolvent na odsjeku za grafiku Akademije likovne umjetnosti u Banjaluci i umjetnik galerije banjalučke Organizacije amputiraca “UDAS”, dijeli Ješićevo mišljenje o pogubnom uticaju političke retorike i potpuno mu je jasno da se ona koristi kako bi se skrenula pažnja sa problema koji nas zaista opterećuju.

Ljudi su prevareni prije rata, ističe, a to nam pokušavaju uraditi i sada.

“Ljudi koji se bave umjetnošću ne razmišljaju, niti o pomirenju, niti o zavadi. Da se malo više obrati pažnja na kulturu, taj problem bi se davno prevazišao. Jako često se susrećem sa svojim kolegama iz FBiH i mi nemamo nikakvih problema. Kad god imam priliku uspostavimo saradnju, da li u vidu kolonija ili izložbi. Ja u maju imam izložbu u Sarajevu, a mnoge moje kolege iz Sarajeva su imali izložbe u Banjaluci. Jedini problem je taj što se politika miješa u kulturu, kao i u sve druge sfere života”, ističe mladi umjetnik.

U Gradišci se ovog maja po drugi put brišu granice- entiteske, kantonalne, regionalne

Dragoslav Šinik, koji se već duži niz godina lavovski bori za bolji položaj marginalizovanih grupa u svojoj rodnoj Gradišci, odabrao je da izbriše granice između entiteta, kantona, ali i republika bivše Jugoslavije. Bar na dva dana. Ovog maja, drugu godinu za redom, organizuje međunarodno druženje djece i omladine sa poteškoćama u razvoju “Svi smo mi dio vas”.

“Iste probleme imamo i mi u Gradišci, Banjaluci, Trebinju, Tuzli, Sarajevu, Mostaru. Manje-više ista situacija je i u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji, ili bilo gdje na prostorima bivše Jugoslavije, bez obzira kako se zovemo, kako se prezivamo, kom se Bogu molimo i gdje živimo. Mi odavno imamo iskrenu i otvorenu komunikaciju, jedni drugima smo oslonac i podrška jer nas veže ista problematika i životna i medicinska”, ističe Šinik, dodajući kako su ovakve manifestacije i ponajbolji vid inkluzije, obzirom da se i osobe koje nemaju inavaliditet mogu uvjeriti kakav je život i svakodnevica osoba sa invaliditetom i da nema mjesta predrasudama, stereotipima i nerazumijevanju.

Šinikovi sugrađani – građani Gradiške i okolnih mjesnih zajednica, razumjeli su inicijativu i ono što želi postići i prošle godine otvorili vrata svojih domova za oko 1700 porodica, od Slovenije do Makedonije. Ove godine vrata otvaraju za oko 2500 porodica, koliko ih je najavilo učešće na manifestaciji koja se održava 11. i 12. maja u Gradišci.

“Nijedna porodica nije rekla dajte mi dijete iz Srbije, iz Hrvatske ili dajte mi dijete iz Sarajeva, Mostara, Tuzle. Stoga odgovorno tvrdim da su građani ove zemlje odavno pomireni, mržnja i nerazumijevanje su u pričama političara i njima su potpuno zatrovali medijski prostor. Ali ako zagrebete malo ispod te slike koja nam se svakodnevno servira, vidite da je istina potpuno drugačija”, uvjeren je Šinik, koji kaže da mnogo očekuje od ove manifestacije, jer dolazi i preko 100 predstavnika gradova, ali i predstavnici nadležnih ministarstava.

“Mi ovdje u Gradišci nismo vjerovali da ćemo ikada uspjeti da proguramo inicijativu da djeca sa invaliditetom imaju organizovan prevoz u školu sa kućne adrese i da bude otvoren dnevni centar za zbrinjavanje odraslih osoba sa intelektualnim teškoćama. Ali tražili smo, kucali na vrata i uspjeli. Ono što je ključno – ne smijemo odustajati od naših ciljeva. I kada nas odbiju, trebamo pokucati opet i opet, sve dok ne ostvarimo cilj”, naglašava.

I naši ostali sagovornici jedino rješenje za bolji život osoba sa invaliditetom, ali i svih građana BiH, vide u odupiranju situaciji koju su nametnuli političari. Kažu da građani moraju znati koja prava imaju, moraju biti aktivniji – pokretati inicijative i akcije, moraju se osnaživati i tražiti odgovornost od političara. Mi smo poslodavci koji političare plaćamo da rade svoj posao, ističu, i to nikako ne smijemo zaboraviti, na tome trebamo insistirati i to je naš ključ za izlazak iz ovog začaranog kruga.

buka / bih-x