Marš mira: Sjećanja na putu smrti

Oko 10.000 ljudi iz cijelog svijeta je na maršu mira. Pješačit će od Nezuka, prve slobodne teritorije do Potočara odakle su Srebreničani bježali u julu 1995. godine. Sudionici Marša mira tokom tri dana preći će dionicu dugu 100 kilometara, a vidjet će neke od najtežih dionica i mjesta gdje su bile masovne grobnice i mjesta stradanja. Svi će poslati poruku mira u svijet da rat nikome ne donosi dobro već samo zlo.

Na marš mira krenuo je Mirsad  Dudić koji je 1995. godine preživio put smrti. Stigao je iz Amerike s kćerkama Zumretom i Adisadom. Njih dvije danas u Americi svjedoče o Srebrenici i strahotama koje su ljudi preživjeli. Zumreta je rođena u izbjeglištvu, a dok je njena majka pokušavala pobjeći iz Srebrenice bila je u stomaku. Ipak o Srebrenici i ’95-oj sve zna.

„Još nismo našli ostatke tijela moga daidže. Ovdje često dolazimo, ali teško nam je. Nama je ovdje srušena kuća koju su moji roditelji napravili. Nemamo ništa, a nekada smo imali sve. Moja mama je sa četvero djece morala bježati, a moj babo je ostao ovdje. Teško je to sve vidjeti i teško mi je o tome i govoriti“, kaže Zumreta.

Zumreta je sve naučila uz oca, a njena starija sestra Adisada prije nekoliko dana svjedočila je pred Ujedinjenim nacijama o onome što se na ovim prostorima događalo.

„Mnogo ljudi mi je reklo kako sam bila hrabra kada sam to sve ispričala. Rekli su mi kako sam ja rekla ono što političari odavde nisu već dvadeset godina rekli. Meni je to bilo čudno. Ja mislim da mi svi trebamo govoriti istinu i o njoj govoriti na sve strane. Ja ne razumijem zašto se mi bojimo da govorimo. Pogotovo negiranje genocida. Moja porodica je izgubila 50 članova. Uvijek nam neko nedostaje. To je dio naših života. Mi kada diplomiramo, kada slavimo, pa i kada imamo neke tužne stvari uvijek neko nedostaje“, priča Adisada.

Njihov otac Mirsad Dudić kaže iako je prošao strahote nikada svoje kćeri nije naučio da mrze već da vole i govore o važnosti mira među ljudima, jer rat je donio samo zlo

„Teško je kada se sjetiš svega. Mnoge stvari Bog određuje, ali čovjek mnogo toga radi na svoju ruku. Mislim da je mnogo toga lošeg urađeno s ljudske strane“, smatra Dudić.

Teže je ne biti mirotvorac

Put smrti preživio je i Veiz Šabić. Bomba mu je doslovce bačena pod noge. S ljudima s kojima je bježao već se bio oprostio, ali oni ga ni tako teško ranjenog nisu željeli ostaviti. Veiz je preživio i ove godine prvi put nakon ’95-e preći će istom dionicom gdje je je bio na rubu života.

„Mnogi su već bili rekli da sam poginuo. Međutim ljudi koji su bili sa mnom imali su snage da me iznesu i da me ne ostave. Zahvaljujući njima i Božijoj volji ostao sam živ i danas sam tu da svjedočim. Mi smo sebi uzeli za obavezu da ono što se desilo ne smije biti zaboravljeno iz razloga da se to ne bi više nikome ponovilo. Nijedan zločin nije bio, a da barem neko nije preživio. Barem je neko ostao da o tome svjedoči. Prošlo je 20 godina, ali priča o Srebrenici nikada neće biti ispričana do kraja. Ipak tražimo način da ispričamo ljudima i približimo one najteže i najcrnje stvari samo kako se ne bi ponovilo i kako bismo našli način da počnemo normalno živjeti“, ispričao je za RSE Veiz Šabić.

Petnaest hiljada Bošnjaka iz Srebrenice krenulo je bježati u julu 1995. godine prema slobodnoj teritoriji. Ubrzo su shvatili da ih već pola nema, a neke od njih spasio je jedan srpski vojnik koji je poslan da ih ubije, priča nam preživjeli Đemail Bećirović.

„On je nama rekao: ‘Ja sam poslan da vas dotučem, ali eto, nisam uspio ni metka da ispalim  vi ste me zarobili. Ja sam u vašim rukama sada. Mogu vam pomoći jer znam na više mjesta gdje su vaši prijatelji koji su zarobljeni. Ako hoćete ja ću krenuti s vama da ih oslobodimo’. Onda je on nazvao svoje preko motorole i blefirao ih. Rekao im je da nas ima 20.000, mada je nas možda bilo 2.000. Rekao im je kada bi poslali pola Srbije da nas ne bi zaustavili. Onda im je rekao da zaustave granatiranje. I zaista za 15 minuta je stalo granatiranje. Da on nije na njih uticao na desetine nas bi bilo mrtvo“, ispričao nam je Đemail.

Mnogi od sudionika marša svake godine se vraćaju i ponovno prelaze put smrti. Ovaj put dolaze dobro opremljeni, a te nesretne ’95-e nisu imali ništa. Živjeli su samo od onoga što bi priroda dala, a uz to na svakom koraku bi sretali svoje najbliže ranjene ili mrtve.

„Kad idem sad ovuda vraćaju se neki trenuci gdje smo izbili svoje, gdje smo ih morali ostaviti. Oni su nama stalno pravili zasjede. Odsjecali glave i ostavljali ih uz rijeku i plašili nas“, ispričao nam je preživjeli Mirsad Sinanović.

Iz svih dijelova svijeta ljudi dolaze samo kako bi poslali poruku mira.

„Kada vidite šta su sve ljudi prošlo jednostavno dobijete neki unutarnji naboj da krenete. I da im se poklonite i kažete hvala im na svemu“, istaknu je Sejfudin Isaković.

Sudionici Marša mira prvu noć proveli su u Liplju, mjestu gdje je pronađeno nekoliko masovnih grobnica. U ovom zvorničkom selu nalazi se škola u kojoj su se događali neki od najmonstruoznijih zločina, gdje su žene dovođene na silovanje.

Naredna dva dana proći će najtežu dionicu puta. Nije lako kažu, ali teže je ne pokušati biti mirotvorac.

rse