Maternji jezik koji dijeli BiH

Na Međunarodni dan maternjeg jezika lingvisti ističu da bi pitanje maternjeg jezika i jezičke različitosti koje u BiH uzrokuje podjele, posebno u obrazovanju, trebala urediti struka, a ne politika.

U Bosni i Hercegovini pitanje maternjeg jezika i jezičke različitosti uzrokuje podjele, posebno u obrazovanju, a konsenzusa o tome je li riječ o istom ili različitim jezicima, te kako se oni nazivaju, nema ni među lingvistima.

Maternji jezik je prvi jezik naučen u ranom djetinjstvu. Sa stanovišta nauke o jeziku, on predstavlja jezik na kojem mislimo, sanjamo i računamo. Generalna skupština UNESCO-a proglasila je 1999. godine 21. februar za Dan maternjeg jezika, s ciljem unapređivanja, učenja i razvoja maternjeg jezika, te njegovanja jezičke i kulturne različitosti i višejezičnosti.

U Bosni i Hercegovini pitanje maternjeg jezika i jezičke različitosti, međutim, razlog je podjela, posebno u obrazovanju.

“Mi u BiH imamo podijeljen obrazovni sistem, ne samo administrativno na 12 odvojenih cjelina – na deset kantona, Republiku Srpsku i Distrikt Brčko – nego, što je suština, na tri nacionalna plana i programa: srpski, hrvatski i bosanski. Djeca su po tom osnovu podijeljena, a praktično zakonsko opravdanje da se to uradi je u onom setu opštih ljudskih prava u kojem jedno kaže da svi ljudi imaju pravo da se obrazuju na svom maternjem jeziku”, objašnjava Nenad Veličković, profesor na Odsjeku za književnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta u Sarajevu.

Veličković smatra da su nacionalističke politike u BiH iskoristile ovu priliku da jedan zajednički jezik predstave kao da su tri različita.

“Iako svi znaju da nisu, iako se svi između sebe sasvim dobro razumiju, pod tim izgovorom su ušli u obrazovni sistem i ponudili tri različita nastavna plana i programa”, kaže Nenad Veličković.

Posljednja u nizu podjela nastala je oko naziva maternjeg jezika koji se koristi u školama u Republici Srpskoj.

“Službeni jezici Republike Srpske su: jezik srpskog naroda, jezik bošnjačkog naroda i jezik hrvatskog naroda”, stoji u Ustavu ovog bh. entiteta.

Pozivajući se na Ustav, zvaničnici u Republici Srpskoj su početkom ove školske godine dali instrukciju svim školama da se bosanski i hrvatski jezik imaju nazivati jezikom bošnjačkog i jezikom hrvatskog naroda. Naziv “srpski jezik”, ipak, nije promijenjen u “jezik srpskog naroda”.

Iako sagovornici Radija Slobodna Evropa (RSE) ističu da bi ovo pitanje trebala urediti struka, a ne politika, ni među njima ne postoji konsenzus oko toga da li je riječ o jednom ili više različitih jezika.

“Bosanski jezik je, kao i drugi jezici drugih naroda u BiH, naučna činjenica, kao što su to i jezici 17 nacionalnih manjina koje žive u BiH”, kaže Amira Turbić Hadžagić s Odsjeka za bosanski jezik i književnost na tuzlanskom Filozofskom fakultetu.

Nedopustivo je, smatra ona, zabraniti bilo kome pravo na njegov jezik kao što to radi politički establišment u Republici Srpskoj, te podsjeća da bošnjačka nacionalna manjina u Hrvatskoj, Srbiji, Makedoniji, Sloveniji i Albaniji izučava bosanski jezik u osnovnim i srednjim školama.

“Mi, nažalost, imamo samo probleme u BiH, gdje ih ne bi trebalo biti”, ističe Turbić Hadžagić.

Ivan Šijaković, sociolog iz Banjaluke, mišljenja je da se u BiH radi o jednom jeziku sa posebnim varijacijama, no da bi svima trebalo dopustiti da ga zovu kako žele.

“Ja jednostavno mislim da bi u BiH sve moguće varijante jezika trebalo dići na jedan ravnopravan način i neka zovu svi taj jezik kako hoće. I srpski i bosanski”, kaže Šijaković.

Direktor Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu Alen Kalajdžija, vjeruje da je Međunarodni dan maternjeg jezika idealna prilika da se govori o potrebi poštivanja jezičkih prava, o promoviranju jezičke demokratije i jezičke tolerancije, te o nužnosti toga da svaki pojedinac na području cijele Bosne i Hercegovine ima jednaka prava i pravo na uživanje svoga vlastitog jezičkog identiteta.

“Nije jezik samo u tome da li ćemo mi nešto kazati što je u skladu sa standardom ili ne. Pitanje slobode jezika je pitanje elementarne ljudske slobode. Jezik je odraz mentaliteta zajednice koja se služi tim jezikom i niko nema prava ugrožavati ono što čini habitus jednog dubokog historijskog kontinuiteta određene zajednice i onoga šta ona sa sobom nosi kao kulturni potencijal koji pokazuje drugima”, kaže Kalajdžija za RSE, te zaključuje da se pitanje obrazovanja na maternjem jeziku mora riješiti na nivou države BiH, a ne parcijalno.

Profesor Nenad Veličković smatra da je trenutni sistem obrazovanja, koji je podijeljen na tri odvojena nastavna plana i programa, u konačnici su više štetan nego koristan djeci.

“Na kraju je rezultat takvog obrazovanja pojedinac koji treba na svaki način da se podredi interesima zajednice, da se za nju žrtvuje, praktično da radi za interese elite te zajednice”, zaključuje Veličković.