‘Mojom pričom’ destigmatizirati ratne priče

Gradačac

Pod nazivom “Moja priča”, u Mješovitoj srednjoj školi “Hasan Kikić” u Gradačcu održan je javni govor žrtava rata, bivših logoraša i osoba oboljelih od PTSP-a (posttraumatski stresni poremećaj), koji su svoja ratna stradanja ispričali gradačačkim srednjoškolcima. Cilj razgovora bio je da se ratni sukobi, koji su trajali od 1992-1995. godine, prikažu iz jednog sasvim drugog ugla i perspektive direktnih stradalnika rata.

“Moja priča” dio je četvorogodišnjeg USAID pojekta-PRO budućnost koji ima za cilj izgradnju dobrih odnosa različitih skupina u BiH bez obzira na njihovu etničku i religijsku pripadnost, doprinese razumijevanju i poštivanju različitosti, tei suzbijanju predrasuda i stereotipa.

“Cilj ove aktivnosti je da se pokaže bez obzira na religijsku pripadnost, etničku i bilo koju drugu, rat donosi samo bol, patnju i stradanje. Ponavljam, bez obzira na pripadnost, u ratu stradaju nevini. Nije bilo jednostavno doći do osoba koje će otvoreno govoriti o svojim iskustvima, s početkom 90-tih godina”, ističe Siniša Savić, nacionalni koordinator USAID pojekta-PRO budućnost.

Savić ističe da u bh. društvu još vlada stigma o tim pitanjima.

“Ono što je veoma bitno je da smo uradili sastanke sa udruženjima žrtava rata na području cijele BiH i da danas imamo preko 30 govornika koji otvoreno govore o svojim iskustvima. Nije bilo lako, ali smo pomoću sastanaka, naših kontakata, naših radnih grupa u našim zajednicama uspjeli doći do tog broja”, navodi Savić.

Ovaj projekt već je ostvario svoj cilj i rezultati su vidljivi među mladim ljudima u mnogim bosanskohercegovačkim lokalnim zajednicama.

“Kad vidimo prve reakcije osoba na javnom govorenju, poput ovih u srednjoj školi u Gradačcu, oni se prvo iznenade pričama govornika sa sve tri strane o tome šta se to desilo. Imamo burnih reakcija, od plača do negiranja onoga što naši govornici govore. Te rezultate vidimo i preko naših mjernih instrumenata, preko naših evolacija do kasnijih popis grupa koje rade sa našim ispitanicima”, dodaje Siniša Savić.

Zijad Čusto iz Brčkog 40 posto je ratni vojni invalid. Tijekom proteklog rata kao ratni zarobljenik prošao je torturu brčanskih logora gdje je preživio mnoge ružne stvari. Obolio je od PTSP-a. Unatoč svemu kaže da danas nikoga ne mrzi. Cilj mu je da mladim ljudima prenese poruke mira i tolerancije.

“Ja ne mogu da mrzim. Ja dijelim ljude na dobre i loše. To je poenta a ovo javno govorenje baš, u tom smislu, treba da nas zbliži. Putem javnog govorenja i iznošenja što smo doživjeli i preživjeli nastojima mladim generacijama prenijeti da se to više nikada ne dogodi. Normalno, to se ne može zaboraviti, ali da se ne ponovi i da samo sa tolerancijom i međusobnim razumijevanjem možemo nešto postići u ovom društvu”, kaže Zijad Čusto.

Čusto se isvrnuo i na pojedine društvene mreže koje se koriste za širenje netolerancije, mržnje pa čak o fašističke ideologije.

“Te društvene mreže za mlade ljude koji tu šire mržnju su veliko zlo. Oni nisu doživjeli i nisu preživjeli ono što smo mi preživjeli iz starije generacije. Ja se inače bavim nekim aktivizmom, pratim to i mladi se ponašaju u skladu kakva nam je država. Ja moram biti iskren, već 20 godina ta politika ne vodi ničemu. Inače sam žestok protivnik nacionalizma. Ja sam za mir i toleranciju i međusobno razumijevanje među ljudima”, dodaje Zijad Čusto.

Mara Milanković iz Dervente jedna je od žrtava rata koja je svoje ratno iskustvo, 80 posto ratnog vojnog invalida podijelila s gradačačkim srednjoškolcima. Svoja ratna iskustva, u cilju suzbijanja predrasuda i stereotipa prenosi već osmu godinu.

“Nama su mladi ljudi ciljna grupa. Oni su, na kraju krajeva, budućnost ove zemlje. Porodica je osnova i stub svakog društva. Mladi ljudi su to u svojoj poridici samo čuli, slušali i rasli s time. Ja bih rekla i uvijek ću kazati – ‘Ljudi, opametimo se! Ne slušajmo šta političari pričaju. Živimo zajedno. Radimo zajedno. Radujmo se zajedno”, kao što sam se ja radovala dok sam rasla, dok sam se školovala. Bar djelimično sam svoju mladost imala, kao što bi ljudi rekli – lijepu. To želim svoj djeci Bosne i Hercegovine i cijelog svijeta”, zaključuje Mara Milinković.