Nagrađivani inovator iz BiH otkriva eksploziv u Afganistanu

Zoran Dujaković nekoliko svojih hobija zamijenio je poslom u Afganistanu, i to vrlo opasnim. Radi na detekciji i otkrivanju minsko-eksplozivnih naprava. Kaže kako se nije pokajao zbog odlaska u Kabul, tim prije jer je u Bosni i Hercegovini velika ekonomska kriza i posla nema. Jedino što mu nedostaje je porodica.

Osim što je višestruko nagrađivani inovator, Zoran Dujaković je instruktor ronjenja i speleologije, sa međunarodnim licencama, član je MENSE – Svjetskog udruženja za natprosječno inteligentne. Aktivan je i u banjalučkom Paraglajding klubu, jednom od najtrofejnijih u BiH i regiji. Najmlađi je član Akademije izumitelja i naučnika Srbije, dobrovoljni davalac krvi i učesnik brojnih humanitarnih akcija. Sve je to zamijenio poslom u Afganistanu:

„Radim kao dohenver, znači radim sa psom na detekciji i otkrivanju eksploziva i minsko-eksplozivnih naprava. Tri mjeseca trening u Teksasu i poslije toga Kandahar – i sad sam u Kabulu zadnje dvije i po godine. Čim je takva vrsta posla očekivati je uvijek da se može pojaviti nekakav problem u samom poslu. Događalo se toga, mada nije često. Imao sam u životu i gorih momenata, tako da ne mogu baš puno da se žalim. Dobro je, sad-zasad ide nekako.“

Na pitanje kako se snašao u Kabulu, kako podnosi sasvim drugačije uslove života, te da li se pokajao, Dujaković kaže:

„Šta ću se pokajati. Jednostavno kriza je kod nas velika i mislim da iz Bosne ima 15-ak ljudi koji trenutno rade za ovu kompaniju u cijelom Afganistanu, a kod mene u bazi imamo jednog momka iz Sarajeva i jednog momka iz Jajca. Uglavnom sa nama rade momci sa svih kontinenata, izuzev Australije. Afganistan je poprilično veliki, veći od bivše Jugoslavije sedam ili osam puta. Ima 28 provincija, svaka veličine otprilike naših bivših republika, odnosno sadašnjih samostalnih država. U Kabulu je prosječna nadmorska visina 1.820 metara. Ljeti je znala biti temperatura na suncu po 50, 55 stepeni. A sada se kad je dan može u duksu hodati, međutim navečer je dobro hladno, naročito kad dođe januar, februar i kad zavalja snijeg zna ga biti do koljena.“

Sve bi mogao daleko od Banje Luke podnijeti, ali nedostaje:

„Porodica. Definitivno porodica. Nekada ono čovjek padne baš u depresiju, postavi si pitanje:’Ok, ovdje sam, porodica je tamo, znam da će djeci biti bolje što sam ja duže ovdje …’ Ali porodica. Jedino to. Ovo ostalo ništa. Nauči čovjek jesti i ovu njihovu plastičnu, podgrijanu hranu. Ništa više, samo porodica.“

Postavljanje pitanja je pola rješenja

Zoran Dujaković je u vojnoj bazi u Kabulu imao priliku sresti i upoznati Nila Armstronga (Neil Armstrong), prvog čovjeka na Mjesecu koji je izgovorio čuvenu rečenicu: „Ovo je mali korak za čovjeka, ali veliki za čovječanstvo.“

„To je bilo 2011. godine, mislim da je bio avgust. Ja jednostavno nisam mogao vjerovati. Jednostavno se pojavili nekakvi plakati kao, eto, dolazi Armstrong, dolazi Džejn Cernan (Eugene Cernan) – Apollo 17, Lovli (Lovely) – Apollo 13 i jedan od najvećih živućih novinara David (Dejvid) Hartman – dolaze u obilazak američkih trupa. Sjedim sa njima i pričamo. U svoj toj priči bilo im je interesantno: ’Odakle si?’ ’Iz Bosne.’ ’Uh, gdje ti je to? A bivša Jugoslavija, a znam, sjećam se Tita’,“ priča Dujaković.

O svojim izumima, odnosno smislu za inovacije Zoran govori skromno tvrdeći da skoro svako može biti inovator.

„Tu samo postoji jedna mala caka – da sebi postavite pitanje šta je problem u nekakvoj temi, u nečemu o čemu razmišljate. Čim ste sebi postavili pitanje šta je problem, vi imate pola rješenja. I onda samo polako, sistemom eliminacije, neko će naići lakše na to, neko malo teže – sve se može riješiti. Neko voli fudbal, neko voli košarku, dosta njih nije uspjelo profesionalno, kao što nisam ni ja, na kraju-krajeva, uspio profesionalno – ako ne računamo ove nekakve društvene satisfakcije koje imam itd., ali da kažem, recimo, uzeo sam nekakav veliki novac, nisam. Da sam uzeo novac, ne bih radio u Afganistanu sa kerom. Za mene je najdraža moja prva inovacija kad sam napravio skelu za rad na svim visinama zato što se pokazala izuzetno praktičnom, mada sam i kasnije imao neke svoje radove s a kojima sam isto nastupao. Uzeo sam grand prix-e na najvećim sajmovima na kojima sam nastupao. U Nirnbergu sam dobio grand prix, dobio sam u Moskvi na najvećem sajmu istočne hemisfere na kojem nastupaju uglavnom ruski istraživački timovi koji rade za njihovu vojsku – i to je izuzetno jaka konkurencija“, kaže on.

I, na kraju otkrivamo još jedan talenat Zorana Dujakovića:

„Sviram gitaru, svirao sam i klarinet svojedobno, pa sam to već malo i zaboravio. Možda sebe nekad u životu vidim kao voditelja noćnog radija ili da negdje sviram u kafani, nisam siguran, kad se vratim kući.“