Najljepše od Konjica, Djevojke sa Neretve

Djevojke sa Neretve, Konjic

Bračni par Beljajev, Sergej i Emina, u Konjicu su davne 1967. godine osnovali ženski hor Djevojke sa Neretve, koji je postao brend bivše Jugoslavije.

Jedna od najpoznatijih melodija koje su izvodile članice hora je Stan’ Neretvo, stani vodo. Solistica u horu, prepoznatljivi glas Djevojaka sa Neretve, Vesna Sarić-Saradžić, započinjala je ovu pjesmu.. I danas, s velikom ljubavlju, ali i sjetom, sjeća se nekadašnjih dana i nastupa širom svijeta.

“Gostovale smo u 25 zemalja Evrope, u Americi i Kanadi, a u nekim od tih zemalja i više desetina puta. Iza svega toga stoji više od 3.500 koncerata. Međutim, izdvojila bih nešto što se meni posebno urezalo u sjećanje, a to je deset nastupa pred drugom Titom (Josip Broz)”, kaže Sarić-Saradžić.

“Da je bilo onako kako smo svi mi željeli i priželjkivali”, ističe članica hora Vesna Sarić-Saradžić, “danas bi hor slavio 51 godinu postojanja i rada”.

“Nažalost, rat je uništio mnogo toga lijepog, pa tako i ovaj ansambl. Nekadašnje članice danas su razasute svuda u svijetu, ali se naša veza i sjećanje na nekadašnje dane nikada nisu prekinuli”, riječi su Vesne Sarić-Saradžić.

Prije dvije godine, u Konjicu je upriličen susret Djevojaka sa Neretve, a bilo je to evociranje uspomena na druženja i nezaboravne trenutke kroz putovanja i koncerte.

“Hor mi je bio puno više od pjevanja. Ne samo meni nego svim djevojkama. Značio mi je moju mladost, moje odrastanje, druženje. Sve najljepše”, iskreno će Nadežda Dereta-Filipović.

Nadira Aljović u horu je svirala harmoniku, a ističe da su Djevojke sa Neretve bile stil odrastanja i življenja u Konjicu.

“Bila sam harmonikašica, prvenstveno kod profesorice Emine (Beljajev), ona je imala strpljenja da nas uči svirati harmoniku. Naravno, to je bilo onda kada je već profesor bio previše angažovan sa horom, sa ansamblom. To je ponos na jednu pozitivno ispunjenu mladost koja vas vaspitava, koja vas obilježi za čitav život u jednom jako pozitivnom smislu”, ističe Aljović.

Svjetlana Kilibarda-Sretenović bila je članica hora posljednje predratne generacije. I danas u Srbiji, gdje živi, čuva sjećanja na, kako kaže, nezaboravne i najljepše trenutke svog života.

“Ja živim u Srbiji. Ovi stariji pamte i inače sam dosadna, jer stalno pričam o tome, o Stan’ Neretvo. Deca moja sviraju, naučili su da sviraju – klarinet, harmonika – Stan’ Neretvo. Meni to mnogo znači i nikad to neću zaboraviti”, priča Kilibarda-Sretenović.

Dženana Mehić-Pirkić danas je aktivna u Muzičkom centru Rezonanca u Konjicu. Naglašava da je hor Djevojke sa Neretve bio nešto najljepše što je imao Konjic.

“Mi smo dali jedan pečat ovom gradu, zahvaljujući našem profesoru, pokojnom Sergeju Beljajevu. On je bio nama otac, vaspitač, on je nama bio odgajatelj. Zahvaljujući njemu, mi smo ostale. Družimo se i držimo se uvijek jedna druge. Sada su neka nova vremena, ali nije nikom mrsko čuti Stan’ Neretvo, Igmanski marš, Druže Tito, mi ti se kunemo. Nadam se, u budućnosti, da će ovo preći u tradiciju, da ćemo se i dalje okupljati, svake godine, bar jednom. Što da ne?!”, navodi Mehić-Pirkić.

Danas Djevojke sa Neretve žive u sjećanjima na neko prošlo vrijeme, a njihovi susreti oživljavaju uspomene, kroz pjesmu koja je vječna poput rijeke Neretve.

Djevojke sa Neretve su 1969. godine na VII Festivalu horova Bosne i Hercegovine osvojile Zlatni violinski ključ.

Kako ističu Konjičani, nema kuće u ovom gradu, koja nije imala člana hora. Hor je imao i harmonikašku pratnju.

Poznati harmonikaši koji su svoje prve korake napravili u Konjicu su Dragan Stojković Bosanac i Davor Jurić.