‘Neću više da trpim nasilje’

nasilje nad ženama

U Bosni i Hercegovini postoji samo osam sigurnih kuća. Iako je ova zemlja potpisnica brojnih međunarodnih konvencija koja osiguravaju ljudska prava i kroz institucije bi trebala voditi računa o njihovom provođenju, ove kuće uglavnom opstaju zahvaljujući međunarodnim fondovima i organizacijama.

Sigurne kuće nekada su jedina slamka spasa ženama koje odluče pobjeći iz surove svakodnevice i nasilja koje trpe, nekada i godinama. Upravo u jednoj od njih je i sugovornica Radija Slobodna Europa (RSE) Šemsa pronašla svoj način da krene dalje.

„Meni je puno pružene podrške. Puno mi je bilo važno što sam došla ovdje. Vremenom sam se rasteretila, jako mi je dobro došlo pričanje da može bolje. Ja sam se trudila, padala sam, ali sam ustajala, borila sam se“, kaže Šemsa.

Njena odluka, poput brojnih drugih koje zlostavljane žene moraju donijeti, nije bila nimalo lagana.

„Trpila, trpila, trpila. Najednom mi je sinulo: neću više da trpim. Odlučila sam čvrsto, jako, da krenem. Uzela sam dijete, ruksak dječiji. I izašla iz kuće. Samo s tim ruksakom.“

Ponižavanja su joj, kaže Šemsa, bila najgora.

„Ne bih posavjetovala nikome da trpi, niti jednu riječ. Ako pretrpiš jednom, moraš da trpiš i ubuduće. Sve ide jedno po jedno, sve dok vas ne napadne. Ja sam trpila, hajde, bit će bolje. Nije moglo više. Odlučila: život ide dalje, fino je.”

Iako je statistika o povećanom nasilju nad ženama u BiH alarmantna, jedna od sigurnih kuća, zbog nedostatka novca, morala je biti zatvorena. Podaci kažu da je svaka druga žena u BiH žrtva nekog oblika nasilja još od svoje petnaeste godine.

„Mi uvijek primimo žrtvu, ali nikada nismo sigurni da li ćemo mi, hoćemo li i kada u toku godine, čak i da nam odobre sredstva, dobiti sredstva, kada će biti uplaćena. Mi se sada zalažemo da se obezbijedi jedno sistemsko finansiranje sigurne kuće, budući da je prema zakonu Federacija BiH obavezna negdje 70 posto da finansira rad sigurne kuće, a kantoni sa 30 posto. To se ne poštuje na način kako je propisano zakonom. Ono što mi dobijemo, na godišnjem nivou, putem javnih poziva, ne može zadovoljiti tri mjeseca rada sigurne kuće”, kaže Danijela Kaloci, voditeljica sigurne kuće Vive žene Tuzla.

Bosna i Hercegovina potpisnica je brojnih svjetskih konvencija koje osiguravaju ljudska prava. Ipak, u praksi sve drugačije funkcionira. UN Women u BiH se zato uključio u proces zaštite žena.

„Sve države, potpisnice međunarodnih dokumenata koji regulišu i postavljaju određene standarde u pružanju zaštite ženama i djevojčicama koje su preživjele nasilje, potpisom se obavezuju da će obezbijediti adekvatnu podršku žrtvama. S tim u vezi sve vlade I države treba da se pobrinu da žene i djevojčice imaju jednak pristup tim uslugama”, kaže Erma Mulabdić iz UN Women u BiH.

Sigurne kuće ogroman su oslonac svim ženama, međutim njihovo financiranje u BiH je neregulirano i uglavnom financirano od strane međunarodnih organizacija, dok su u zapadnoeuropskim zemljama sigurne kuće briga lokalne vlasti, odnosno države.

„Boravak u sigurnoj kući, prema iskustvu žrtava koje su boravile, daje jedan novi pogled na cjelokupnu situaciju nasilja, bez obzira da li su se one vratile u tu nasilnu sredinu ili se negdje, zajedničkim radom sa drugim institucijama, radi na smirivanju, ili poboljšanju njihovog funkcioniranja – zajedno se radi i sa počiniocem i sa žrtvom nasilja, one dobiju jednu novu perspektivu u životu”, ističe Danijela Kaloci.

I zaista, koliko su sigurne kuće važne za sprečavanje nasilja nad ženama i djevojčicama, najbolje je posvjedočila Šemsa.

„Hvala bogu da ima i ovo. Da je bogdo prije bilo, nego, prije ništa, pogotovo na selu, žene trpe, žene nisu školovane, radi, crnči, šta ja znam, nemaju kud, nemaš gdje, nisi zaposlen. Sve je to drugačije kad ja radim, kad ja imam moju platu, ja mogu živjeti, moju djecu ću uza se”, riječi su Šemse.

Žene poput Šemse rijetko se usude izaći u javnost. Šemsa kaže – s razlogom, jer zakonska regulativa u BiH uopće nije na strani žena koje prijave nasilje, što Bosnu i Hercegovinu udaljuje od politike EU.

Stoga, treba naglasiti činjenicu da je Europska komisija nedavno izdala priopćenje u kojem naglašava da je iskorjenjivanje nasilja nad ženama i djevojčicama prvi korak ka globalnom miru i sigurnosti te je temelj programa održivog razvoja do 2030. godine. To je, kako se navodi, preduvjet za promicanje, zaštitu i ostvarenje ljudskih prava, rodne ravnopravnosti, demokracije i gospodarskog rasta.