Ogorčenje se valja Evropom

Nije lako naći crvenu nit koja bi povezala proteste koji su se ovog vikenda odigrali od Pariza do Beograda, od Rima preko Beča do Budimpešte. Protesti su to protiv socijalnih nepravdi, protekcije krupnog kapitala, protiv migracije ili baš u prilog migraciji, protiv autoritarnih vlastodržaca, sveprisutne korupcije… ako se nešto zajedničko može naći – sve više ljudi širom Evrope je kivno na svoje vlasti i riješili su da više ne ćute.

„Svakom protestu treba situacija velikog ogorčenja. Difuzno nezadovoljstvo nije dovoljno. Mora postojati jak osjećaj da ste tretirani nepravedno”, rekao je poznati sociolog Diter Ruht u intervju za njemački javni servis ZDF, govoreći o protestima u Francuskoj, Mađarskoj, Srbiji… „Protestni pokreti u Francuskoj i Mađarskoj su usmjereni na socijalnu nepravdu. U oba slučaja je okidač bila socijalno-politička tema. Ali, radi se o protestima koji su veoma nacionalno omeđeni, u ovom trenutku ne vidim jedinstveni evropski protest.”

Na opasku novinara da su Žuti prsluci, doduše u manjoj mjeri, prihvaćeni u Belgiji ili Holandiji, te pitanje da li internet briše granice pojedinih protesta, Ruht kaže: „Bilo je prekograničnih protesta i prije interneta, recimo mirovni pokret. Milim da se faktor interneta često precjenjuje. Fejsbuk pomaže pri mobilizaciji i inscenaciji protesta, to pokazuje primjer Žutih prsluka koji optički simbolizuju jedinstvo koje zapravo ne postoji. Ali, internet nije dovoljan: odlučujući je protest na ulici. Tek tako nastaje enormni politički pritisak i signal da iza protesta ne stoje grupice nego veliki dijelovi društva.”

Ruhtu je postavljeno pitanje koje se posredno odnosi i na tekuće zimske demonstracije u Srbiji – kakav je uticaj prazničnog i hladnog vremena? „Protesti nisu neuobičajeni u zimu. Znatno manje se demonstrira u ljeto, u vrijeme odmora. Do maja 1968. su veliki studentski protestni talasi bili mahom u zimskom semestru. Loše vrijeme ili hladna zima čak mogu da pruže više vjerodostojnosti jer se demonstranti žrtvuju i odolijevaju uprkos hladnoći i kiši. Ali, jasno, lakše je privući ljude na ulice kad je lijepo vrijeme.”

O protestima u Beogradu inače štampa na njemačkom govornom području nije donijela više od agencijskih vesti. Tako recimo Tagescajtung prenosi da su hiljade ljudi izašle na ulice kako bi protestovale protiv „nasilja” srpskog predsjednika Aleksandra Vučića i njegove vlade nad opozicijom i medijima. Demonstranti su se okupili pod „jakom vijavicom” i to su bile najveće demonstracije opozicije nakon predsjedničkih izbora kada su na ulice izašli mahom mladi Srbi.

Frankfurter rundšau komentariše činjenicu da je u Francuskoj bilo nešto manje demonstranata na ulicama nego prethodnih sedmica. „Dobro je da su mnogi Francuzi tokom vikenda ostavili svoje žute prsluke u ormaru. Ali ne zato što više nemaju zbog čega da se bune nakon što je predsjednik Makron prošle sedmice na brzinu najavio par koraka kako bi uspostavio socijalni mir. Nego zato što zemlji treba predah – a svim stranama vrijeme za razmišljanje.”

„Žuti prsluci hitno treba da srede redove i preispitaju ciljeve koji su delimično protivrječni. Ne ide zajedno da se traže poreske olakšice i više državne pomoći. Ne pomaže ako su jedino jedinstveni u zahtjevu da Makron ode sve dok nemaju predstavu šta hoće nakon njega. Takođe je neophodno da se jasno odrede prema prisvajanju protesta od strane desnih ekstremista, ali i lijevih populista”, piše list iz Frankfurta na Majni.

Berlinski Tagesšpigel bilježi da je upravo Emanuel Makron prije nego što je postao predsjednik pokazao koliki može da bude efekat uličnih protesta. „Sada je morao da načini skupe ustupke jer je njegova vladavina na staklenim nogama. Politička revolucija koja ga je unijela u Jelisejsku palatu može da se izokrene u kontrarevoluciju u korist Marin Lepen.”

U nedjelju je na ulicama Budimpešte (naslovna fotografija) bilo desetak hiljada ljudi koji su protestovali protiv autoritarnog režima Viktora Orbana, korupcije, gušenja slobode medija… Okidač za demonstracije na koje je pozvala opozicija – od ljevice i sindikata, preko liberala sve do desničarskog Jobika – bila su dva zakona donijeta u sredu. Jedan kritičari zovu „robovskim zakonom” jer dozvoljava da zaposleni godišnje rade do 400 prekovremenih sati umjesto dosadašnjih 250. Drugi zakon je dao ministru pravosuđa široki uticaj na izbor novih sudija.

„Povezivanje opozicije je vrijedno pažnje kada se zna da je do sada predizborna saradnja uvijek propadala, da ljevica sebe ponosno označava demokratskom opozicijom nasuprot radikalnoj stranci Jobik. Ta podijeljenost Orbanovih protivnika je znatno doprinijela njegovim ubjedljivim pobjedama. Ako se zajednički rad opozicije pokaže održivim, to bi šefu Vlade srednjeročno mogla da bude ozbiljna glavobolja”, piše u izvještaju švajcarski Noje cirher cajtung.

Ugledni Frankfurter algemajne cajtung donosi kratak komentar u kojem se kaže: „Vlada premijera Orbana je već bez problema preživjela i daleko veće demonstracije. Ali, postoji jedna bitna razlika između ovih i ranijih protesta: kada je opozicija prethodnih godina uspijevala da izvede mnogo ljudi na ulice radilo se o apstraktnim vrijednostima poput demokratije, slobode štampe i vladavine prava. Te teme mobilišu aktivni dio urbanog stanovništva, ali ostaju bez eha u većem dijelu zemlje. No, zakon koji dozvoljava do 400 sati prekovremenog rada godišnje potencijalno neposredno pogađa veoma mnogo Mađara i njihovu svakodnevicu. (…) Socijalna pitanja su tačka u kojoj su autoritarni vladari posebno ranjivi.”

Drugi su motivi bili u Beču gdje se 17.000 ljudi okupilo na godišnjicu formiranja vladajuće koalicije između Austrijske narodne partije i Slobodarske partije Austrije. Ljevičarske organizacije i sindikati su, uz podršku Socijaldemokrata i Zelenih, protestovali zbog „skretanja udesno” u zemlji tokom prve godine kancelara Sebastijana Kurca.

Bečki list Standard piše da je koalicija slala ciljane signale: bila je blagonaklona prema vozačima i pušačima, stroga prema zaposlenima i školarcima, velikodušna prema udruženjima poslodavaca i preduzetnicima, ignorisala je zahtjeve nevladinog sektora i bila oštra prema potražiocima azila.

„Usto dolazi ‘faktor Kurc’: savezni kancelar je produbio ulogu omiljenog zeta nacije. Svoju politiku objašnjava razumljivo, uvijek djeluje ljubazno i predusretljivo, nikada ne izgleda umorno. Kurc je jednako dobar u objavljivanju poruka koliko je tvrdoglav u ćutanju o neprijatnim temama”, piše Standard. List dodaje da je Kurcova „perfektna prezentacija” jedan od razloga što su Austrijanci u većini zadovoljni ovom vladom.

Drugi razlog je što se vlast „penetrantno koncentriše na teme za koje – takođe kroz ispitivanja javnog mnjenja – zna da će ih birači dobro prihvatiti: restriktivna izbjeglička politika, zahtjevi za boljom integracijom – povezani sa prijetnjama sankcijama, manje para za one koji ‘ništa ne rade’. (…) Ako se Narodnjaci i Slobodarci uopšte sapletu, onda će se saplesti jedni o druge. Opozicija za sada nema šta da im suprotstavi”, zaključuje list.

Na sličnom tragu su i protesti u Rimu gdje je više hiljada ljudi, među njima mnogi migranti, protestovalo za prava migranata i izbjeglica pod parolom iz pjesme Boba Marlija: „Ustani za svoja prava”. Demonstranti su nosili žute prsluke u znak solidarnosti sa Francuzima. Posljednji okidač bio je dekret o imigraciji koji je progurao ministar unutrašnjih poslova Mateo Salvini, šef desničarske Lige. Time je ograničeno dodjeljivanje humanitarnih dozvola boravka recimo za porodice, žene koje putuju same i traumatizovane izbjeglice.

U Briselu su protesti bili u potpuno suprotnom smjeru – hiljade desničara je protestovalo protiv Pakta o migraciji koji je nedavno potpisan u Marakešu. Uhapšeno je blizu sto ljudi, najviše zbog materijalne štete koju su načinili, mada je u dva slučaja riječ o „oružanoj pobuni”. Policija je koristila suzavac i vodeni top.

DW

Posted by admin on 2018-12-17. Filed under Svijet. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0. Both comments and pings are currently closed.