Opustila sela na sjevernim obroncima Vlašića: Ostale samo uspomene

Stočari iz Kruševa Brda, Ćorkovića, Gelića, Pilipovine, Bobovica i susjednih sela na sjevernim obroncima Vlašića prije posljednjeg rata imali su oko 23.000 ovaca i oko 2.000 krava. Živjeli su uglavnom od proizvodnje vlašićkog sira, koji je posredstvom Zemljoradničke zadruge Šiprage prodavan diljem Evrope. Nažalost, u toku rata stočni fond u podvlašićkom kraju je devastiran, a mještani su, u potrazi za boljim životom, odlazili daleko od rodnog kraja. Na svakom koraku su zamandaljene kuće, koje nagrižene zubom vremena zarastaju u korov.

U Ćorkovićima, nekad jednom od najbogatijih podvlašićkih sela, sada živi samo tridesetak domaćinstava.

Nakaradno doba

– Tuga me obuzme kada se sjetim davnih vremena. Tada su ove nepregledne livade bile prepune ovaca. Dobro se živjelo, a sve što bismo proizveli, brzo je nalazilo put do tržišta. Nije bilo nakupaca, a ni prevara. Međutim, rat dođe i u ove vlašićke vrleti, stada ostadoše na planini, a vlast zabrani nomađenje. Bio je to veliki udarac od kojeg se stočari nisu mogli oporaviti, jer zima i ovca na planini nikada nisu mogli zajedno, priča Dimitrije Pavlović.

Nekada je, sjeća se Dimitrije, u kući Pavlovića u Ćorkovićima živjelo 26 čeljadi.

– Bilo nam je lijepo, kućili smo kuću i živjeli u dobroj državi. Nažalost, i tada se znalo da vrijeme blagostanja neće dugo trajati i da nas čeka nakaradno doba, veli Dimitrije.

I stočari iz susjednih Gelića muku muče sa dotrajalim putevima, uništenim mostovima i slabom strujom.

– Još se u ovaj kraj ništa ne može donijeti bez konja i samara. I dalje se ore plugom obratačom i brna zubačom sa 20 klinova. Ljudi nemaju uslova za normalan život i zato su masovno napuštali selo. Nekada su stočari u Gelićima imali 12.000 ovaca, a sada ih je manje od 200, priča Radivoje Gelić.

Tiha seoba podvlašićkih stočara, podsjeća Radivoje, počela je još neposredno nakon Drugog svjetskog rata, kada su tadašnje vlasti zabranile uzgoj koza, a nastavljena je poslije velike akcije pošumljavanja pašnjaka podno Vlašića.

– Sve što se moglo pošumiti pošumljeno je, a onda je strogo zabranjena ispaša na tom području. Lugari su svakodnevno kažnjavali stočare. Dobro se sjećam da je moj otac godišnje dobijao više od 160 prekršajnih prijava. Sada smo svjedoci da šume ima na sve strane, ali stoke nema. Nema ni ljudi, koji su trbuhom za kruhom odlazili uglavnom u Italiju i Njemačku, zbori  Radivoje.

Radivoje Gelić sa suprugom i majkom odlučio je da ostane na porodičnom imanju podno Vlašića. Ima 70 ovaca i osam krava. Miodrag Romić, profesor na banjalučkom Fakultetu političkih nauka, bio je predsjednik  Opštine Kotor-Varoš od 1978. do 1982. godine. U tom periodu izgrađen je put Šiprage – Ćorkovići – Zlovare.

– Vjerovali smo da od tog puta zavisi opstanak ljudi podno Vlašića i zato smo ga izgradili. Nažalost, ta saobraćajnica još uvijek nije asfaltirana, a da jeste Banja Luka i Sarajevo bi bili bliži za 100 kilometara. Tada bi i ovaj kraj oživio, objašnjava Romić. Na sjevernim obroncima Vlašića, smatra on, postoje idealni uslovi za seoski turizam, planinarenje, lov i ribolov, dodajući da se prirodni resursi tog dijela BiH moraju početi koristiti.

I sir je u stečaju

– Zemljoradnička zadruga iz Šipraga, koja je na ovom području otkupljivala mlijeko i vlašićki sir je u stečaju. Jasno je da tu zadrugu treba staviti u funkciju unapređenja stočarstva, povećati stočni fond i garantovati stočarima da će im sve što proizvedu biti otkupljeno. Tek tada bi se vratio život na sjeverne obronke Vlašića, smatra Romić.

On je podsjetio da je kompletan podvlašićki kraj svojevrsna vazdušna banja, dodajući da su ljudi iz planinskih sela dugovječni zbog zdrave hrane, koja se proizvodi na tradicionalan način, idealne klime i nepostojanje zagađivača.