“Planinski konj”: Klub koji zbližava čovjeka, konja i prirodu

jahanjeRekreativno udruženje “Planinski konj” osnovano je prije nepunu godinu u Rakovici nedaleko od Sarajeva. Sinan Mršo, zajedno sa suprugom i dvoje djece, pokrenuo je ovo udruženje čija je prevashodna djelatnost pružanje usluga planinskog jahanja. Iako zvanično postoji nepunu godinu, Sinanovo višedecenijsko iskustvo bilo je dovoljno da Udruženje za samo nekoliko mjeseci stekne velik broj članova i prijatelja.

Sinan je instruktor jahanja više od petnaest godina, a usto je kovač i potkivač. Educirao se u Francuskoj, a od drugih ga, kako kaže u razgovoru za Novo vrijeme, izdvaja to što ima diplome profesionalnog instruktora jahanja i potkivača. Porodica Mršo počela je s izradom padoka, boksova za konje i ostalih popratnih elemenata prije samog osnivanja Udruženja. Radovi su trajali više od godinu.

Dvanaest rasnih konja

Emir, Sinanov osmogodišnji sin, tokom posjete ekipe Novog vremena nije se odvajao od svog Vihora, bijelog arapskog konja. Osim Vihora, u posjedu ovog konjičkog kluba je još jedanaest konja. Tu je i šest haflingera, konja koji imaju austrijsko porijeklo, a koje karakterizira boja alata sa svijetložutom lanenom grivom. Članovi Udruženja, osim proljetno-ljetnih termina jahanja, konje mogu koristiti i u zimskim periodima.

Velik broj članova

Udruženje danas broji nekoliko desetaka članova. Redovno članstvo bazira se na mjesečnim članarinama, a osim redovnih članova tu su i gosti koji dolaze sporadično.

“Imamo svoje redovne članove, a drugi gosti u Udruženje dolaze shodno vremenu koje imaju. Takvih gostiju imamo mnogo”, kaže Sinan Mršo te dodaje: “Član kluba postaje se učlanjenjem te postoji obaveza mjesečnih članarina. Za učlanjenje vam nije potrebno ništa izuzev volje za jahanjem.”

Teško je opstati

Sinan tvrdi da ovakvi klubovi u Bosni i Hercegovini prilično teško opstaju. Problem je, kako kaže, nedostatak interesa ljudi za jahanjem, zakonske regulative i nedovoljna zarada.

“Ovakvim klubovima u BiH teško je opstati ako se bave samo podučavanjem jahanju i srodnim djelatnostima. Svi mi koji radimo ovaj posao u većini slučajeva imamo dodatne poslove. Činjenica je da u našoj zemlji nema dovoljno zainteresiranih za jahanje”, kaže Mršo. On također tvrdi da njegovo udrzuženje prilično dobro radi, no, zbog činjenice da su hrana i ostali potrebni servisi prilično skupi, teško je biti samoodrživ.

“Ovo je skup zanat. Unatoč svemu što nam treba, moramo osigurati i redovne veterinarske preglede te hranu koja je veoma skupa”, zaključuje Mršo.

Osim vlastitih, u ovom se klubu nalaze i konji čiji su vlasnici građani koji se odluče kupiti konja, ali su prostorno i vremenski ograničeni kad je u pitanju briga o ovoj životinji.

Terapijsko jahanje pomoglo mnogima

U Udruženju se do sada u nekoliko navrata radilo tzv. terapijsko jahanje. Uspjesi terapijskog jahanja su izuzetni.

“Terapijsko jahanje je širok pojam. Za takav vid jahanja morate imati dobre, trenirane konje. Morate također imati i tri čovjeka koji će biti prisutni i znati šta da rade. Preporučuje se da je konj bez sedla, s posebnom opremom. Mi smo terapijsko jahanje radili s profesorima koji su dolazili iz Engleske, a imali smo više seminara o terapijskom jahanju djece s posebnim potrebama”, kaže Mršo.

O čemu se zapravo radi kod terapijskog jahanja najbolje ilustrira primjer koji u Udruženju s ponosom ističu. Naime, riječ je o primjeru djece koja pri dolasku u ovak klub nisu mogla držati loptu u svojim rukama.

“Kad se terapijsko jahanje završi, dešavalo se da djeca mogu uzeti loptu, uhvatiti je i vratiti je nama”, ponosno ističe Sinan Mršo.

novovrijeme

Posted by on 2014-04-28. Filed under Magazin, Zdravlje & Ljepota. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0. Both comments and pings are currently closed.

You must be logged in to post a comment Login