Politička umjetnost Selme Selman

„Treba dati podršku djevojčicama, od malih nogu. Ako učite i podržite djevojčicu, onda ona može da postane samostalna žena sa svojim ciljevima, sa svojom logikom o životu. To je ono što radim kroz svoj rad i projekat ‘Marš u školu!’, kaže u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) Selma Selman, vizualna umjetnica iz Bihaća, koja živi i radi na relaciji Amerika – Evropa.

Selma Selman
Selma Selman

Ona je prije tri godine pokrenula projekat “Marš u školu”, kako bi romskoj djeci omogućila dobre uslove da idu u osnovnu školu. Selmin fokus je na obrazovanju djevojčica.

Dvadesetdevetogodišnja nagrađivana umjetnica, edukator i aktivistica u razgovoru za RSE kaže da bez obzira na patrijarhat koji je prisutan u bh. društvu, a dominira i u romskim zajednicama, djevojčice mogu ostvariti svoj puni potencijal kroz podršku i obrazovanje.

Selma Selman je bh. umjetnica romskih korijena a bavi se slikanjem, umjetničkim video instalacijama, performans umjetnošću. U njenom fokusu je ‘politička umjetnost’.

Studij slikarstva završila je na Akademiji umjetnosti u Banjoj Luci, nakon čega je bila dio Roma Graduation Programa u Budimpešti gdje je učila engleski jezik, sociologiju i antropologiju. Studije je nastavila na američkom Sirakuza univerzitetu u Njujorku (Syracuse University New York) gdje je 2018. godine diplomirala likovnu umjetnost i performans.

RSE: Koliko ste uspjeli do sada napraviti projektom ‘Marš u školu!’?

Selman: Vrlo je važno reći da romska djeca krenu u školu, a zbog ekonomske situacije jako puno djece prekine školovanje upravo u petom ili šestom razredu osnovne škole zbog toga što moraju pomoći roditeljima, da rade, na pijaci, na nekom tržištu, gdje mogu da zarade pare za svoju porodicu.

Ja se više fokusiram na djevojčice zato što one prolaze kroz dvostruku diskriminaciju – u romskoj porodici i van romske porodice.

Važno je reći da je ovaj projekat ‘Marš u školu!’ jedini program u Bosni i Hercegovini koji je fokusiran na stipendiranje romskih djevojčica i koji prati njihov tok obrazovanja dok god ne postanu samostalne.

Ja sam, recimo, radila sa BHeart organizacijom u Vašingtonu, na godišnjem nivou, samo jednu godinu. Oni su mi pomogli da pokrenem prvi dio stipendije u 2017. godini. Trenutno radim sama na projektu, uz pomoć Dragice Biuković, koja je direktorica humanitarne organizacije Alfa. Ona mi pomaže sa djecom i preuzima odgovornost administracije.

Za sada imamo dvanaest djevojčica, koje dobivaju punu stipendiju, i tri dječaka. Prije smo davali i sendviče za 50 djece u školi, a trenutno, zbog pandemije i finansijske situacije, mislim da nećemo moći. Nažalost, nismo u mogućnosti da damo svoj djeci sendviče, tako da smo ukinuli taj program, a i zbog higijenskih razloga. Kuhinje u većini škola više ne rade.

Posljednjih dvadeset godina samo je petnaest posto romske djece završavalo školu. Trenutno kroz ovaj program, za sada samo u Bihaću, devedeset posto djece završava osnovno obrazovanje uz ovaj program. Meni je bitno da ta djeca budu motivirana i da im pomognemo. Mi njima samo dajemo samo malu podršku, a oni rade sve, oni uče, oni završavaju školu.

Ja se nadam da ću u budućnosti dobiti podršku društva koje će me podržavati u ovome, jer za sada radim sama, kroz prodaju svojih slika. Kroz male fundrisinge uspijem da prikupim dovoljno novca za stipendiranje petnaestero djece.

RSE: Prepoznati ste kao umjetnica koja ukazuje na apsurdnost socio-kulturnih predrasuda i stereotipa i diskriminacije koja se iz toga rađa. Šta je to što je uticalo na Vas da se kao vizualna umjetnica bavite ljudskim pravima?

Selman: Generalno, kroz odrastanje u mojoj mahali i kroz edukaciju koja je za mene bila ključna za moje lično usavršavanje, ja sam shvatila da ne živim u svijetu koji je ravnopravan i da se diskriminacija dešava na svakom nivou. Odlučila sam da moja umjetnost ne mora da bude samo vizualno lijepa i da nema samo karakteristiku ukrašavanja nečijeg doma, već sam htjela da moja umjetnost služi kao sredstvo koje može da bude potencijal za uništavanje diskriminacije i stereotipa, ne samo o Romima nego i ličnu sliku o ženi.

Zato sam odlučila da se moji radovi bave upravo socio-političkim temama. Tako, recimo, kroz sliku ili fotografiju, video rad, moj rad uvijek proizlazi kroz te segmente. Naravno, kad razmišljam o radu ili nekom konceptu, ono je uvijek prvo personalno, lično, jer proizlazi iz mog ličnog iskustva, a onda se bavi socijalnom tematikom. Zadnji, treći nivo jeste da moja umjetnost postaje univerzalna.

Bitno mi je da moja umjetnost ne služi samo jednoj strukturi publike, već da može da bude razumljiva i onim ljudima koji nemaju edukaciju i onim ljudima koji imaju edukaciju u umjetnosti i u neumjetnosti, a takođe za djecu.

RSE: U Vašim radovima ukazujete na položaj Romkinja. Snažan je video ‘Ne gledajte Ciganku u oči’, kojim se pokazuje breme diskriminacije koje Romkinje, posebno na Balkanu, nose vjekovima. Prema Vašem mišljenju, koliko je važno da se o tome govori, te koliko umjetnost može da razbije predrasude?

Selman: Možda mogu da budem primjer da se kroz umjetnost mogu barem djelimično mijenjati koncepcije, stereotipi o Romkinjama. Nažalost, diskriminacija je još uvijek prisutna, možda malo manje danas, ali postoji ne samo kod nas. Postoji svuda u svijetu.

Taj rad koji sam radila dok sam još studirala na Akademiji, ‘Ne gledaj Ciganku u oči’, upravo govori o tom fenomenu koji postoji dan danas. Bez obzira što živimo takoreći u modernom svijetu, ti stereotipi i dalje postoje. I dalje djecu plaše Cigankama, i dalje je Ciganka egzotična, ‘prljava’ žena koja će te provocirati. To je sramota za društvo, za naše čovječanstvo, da se i dalje o tome tako priča, da se sumnja u ženu. Bez obzira što je ona Romkinja, ona je i dalje žena i ima svoje vrijednosti, treba da bude poštovana. Ne treba osuđivati ljude zbog nacionalnosti, zbog boje tena, zbog religije.

RSE: Odakle crpite inspiraciju za svoja djela?

Selman: Sve mi je inspiracija, svako slovo, svaka riječ. Nemam baš specifičnu situaciju kojom mogu da objasnim kako crpim inspiraciju. Ona dolazi naravno iz ličnog iskustva i naravno kroz situaciju koja nam se sad dešava. Preispitujem svakidašnjicu. To su mali elementi koji su jako bitni. Nešto što ljudi ne vide, kada se stavi u kontekst umjetnosti ono postaje bitno i vidljivo i preispituje i društvo i svakidašnjicu. Pored toga što ja radim radove, radim umjetnost bavim se i aktivizmom, koji mi je jako bitan. Umjetnost ne služi, kao što sam rekla, samo za uživanje, služi za učenje, preispitivanje i mijenjanje društva.

RSE: S obzirom na Vaše internacionalno iskustvo umjetnice, koliko je bitno danas se baviti političkom umjetnošću i koliko je cijenjena, ako se može napraviti paralela između Zapada i Balkana?

Selman: Pa jeste danas politička umjetnost najbitnija, zato što nažalost ne živimo u nekom savršenom svijetu, taj svijet ne postoji, on je utopija. Zato mislim da je bitno da kroz umjetnost možemo da prenesemo naše individualno iskustvo i da ljudima predložimo nova razmišljanja i nove ideje o životu, generalno, i kako bi društvo trebalo da funkcioniše i šta je to što je zapravo problem.

Slika je već odavno prestala da bude zanimljiva, ali mislim da svaki umjetnik danas prolazi kroz mnogo problema. Kako god okrenemo, živimo u kapitalističkom društvu, gdje umjetnici takođe trebaju da prežive. U Bosni, na primjer, ne postoji prilika da se dobije neki grant, da se umjetnici podrže, tako da se umjetnici podržavaju kroz prodaju slike, kroz prodaju nekog svog rada, što nije često. Isto tako je u Americi, ne postoji podrška umjetnicima za rad, dok u Evropi postoji, recimo u Austriji, Njemačkoj.

Tako da mislim – koliko god mi umjetnici imamo veliku ulogu u tome da mijenjamo svijet, da proizvodimo nove radove, nove misli, nove koncepte, toliko isto razmišljamo o tome na koji način mi kao individualci možemo da preživimo, zato što umjetnost nikad nije ni bila materijalistička. Ona tek sad postaje nekako materijal za trgovinu, da se može kupiti, da možeš da preživiš.

RSE: Instalacija ‘Mercedes 310’ već godinama je postavljena u Titovom bunkeru u Konjicu. Šta ste njome htjeli poručiti?

Selman: Tema je bila Hladni rat. Pošto sam ja rođena 1991. , moji radovi se ne tiču toliko rata koliko se tiču savremenog života i odrastanja u postratnom društvu.

Razmišljala sam o tome kako ja mogu da uradim rad koji se nadovezuje na Hladni rat, ali isto tako da govori o tom utopijskom bunkeru. Za mene. Odlučila sam da moj rad, tj. fotografija mene u Mercedesu predstavlja moju sigurnost. To je rad koji preispituje sigurnost i ekonomsku sigurnost mojih roditelja, jer sam ja sebe stavila u poziciju žene koja je obukla haljinu, lijepu i finu, a ima rukavice koje prezentuju rad, rad sa skupljanjem željeza, reciklaže.

Sebe sam fotografisala u tatinom kombiju, koji je za mene predstavlja sigurnost, jer u to vrijeme, kad sam se ja vraćala iz Banje Luke u Bihać, vidjela sam da je taj kombi još prisutan u kući i shvatila sam da smo i dalje sigurni jer tata može da radi.

Kad se taj rad postavi u Bunker, onda ima dvije dimenzije – kao skrovišta i neke sigurnosti. Kroz taj rad sam dodala i željezo koje su moj tata i moj brat prenijeli od Bihaća do Konjica. Taj put je trajao nekih sedam sati. Onda smo nas troje sami prenijeli to željezo iz kombija u Bunker. To je trajalo par sati, Bunker je užasno velik.

Ja sad taj Hladni rat povezujem sa Željeznom zavjesom koja je postojala tokom tog rata. Ono što sam ja htjela jeste da je uništim, da je stavim na pod. Ta Željezna zavjesa služi kao simbolično rastavljanje.

Ono što je jako bitno jeste kad uđeš u taj Bunker, ono što je mene lično ‘spalilo’ jeste neki ženski glas. Tako kad vidiš tu fotografiju koja je monumentalna i velika, nekako je ženska prisutnost bitna.

RSE: Trenutno živite u Americi, u Njujorku. Šta radite?

Selman: Trenutno sam u izolaciji. Svi smo u izolaciji, tako da sve vrijeme koristim da završim projekte koje nisam stigla, pripremam nove izložbe. Pripremam i samostalnu izložbu u Sarajevu i nadam se da će me društvo takođe podržati u ovome, jer zadnjih deset godina nismo imali neku kvalitetnu izložbu u Bosni, sa dobrom produkcijom.

Tako, planiram to, pišem, čekam da mi se printa prva knjiga, prva foto knjiga, koju sam radila zajedno sa svojom mamom. Zove se ‘Nemoj biti kao ja’, trebala bi da bude izdata ja mislim sljedećeg mjeseca, tako da me to baš raduje.

Posted by on 2020-11-30. Filed under Bosna i Hercegovina. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0. Both comments and pings are currently closed.

You must be logged in to post a comment Login