Ponovni susret djece ratnog Mostara i španskog vojnika

Na fotografiji sam vidio da sam to ja, kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE) Haris Behram nakon što je španski vojnik Salvadoro Andrés Peláez objavio na Facebook stranici nekoliko fotografija iz ratnog Mostara.

Mostar
Mostar

Na fotografijama se Salvadoro slikao sa dječacima koji su se igrali na mjestu gdje je bio smješten španski oklopni transporter u centru grada, na istočnoj obali rijeke Neretve.

Tada osmogodišnji Haris, kako kaže, živio je u centru grada, u Titovoj ulici. Prisjeća se da je transporter uvijek bio u blizini njegove zgrade, jer je jedino na tom mjestu bilo koliko-toliko sigurno da ga ne može pogoditi granata sa druge strane rijeke Neretve.

“Oko tih transportera smo se igrali dvije godine. Radijus kretanja nam je bio 200 metara. Kada bih sada nekome to rekao, rekli bi mi da smo bili u zatvoru”, priča Haris.

Španski vojnici dijelili svoje pakete sa djecom
Ne sjeća kako je nastala fotografija sa španskim vojnikom. Ipak, u sjećanje mu se urezalo da su španski vojnici iz UNPROFOR-a (Zaštitne Snage Ujedinjenih naroda) dijelili svoje pakete sa djecom koja su se igrala oko transportera.

“Imali su lanč (lunch) pakete. U njemu je bio kompletan obrok i onda bi sa nama dijelili. Sjećam se da su bili zeleni paketi hrane, sjećam se teksture i oblika. Nekada bi cijeli paket dali, a u njemu je bile neka konzerva, nešto slatko, malo hljeba. Nisu bili škrti i to nam je puno značilo kada nam daju, jer bi nas troje ili četvero to jelo. Sada kada pričaš to i meni djeluje nestvarno”, kaže Haris.

Na fotografiji sa Harisom je bio i njegov rođak Almir Behram. Te 1993. godine, kada je nastala, imao je 11 godina. Živio je u istoj zgradi, pored transportera.

“Sjećam se da smo se dosta igrali i da se manje pucalo, jer su tu bili unproforci. Sjećam se i da su nam davali hrane, ali ne volim se previše ni sjećati tog vremena”, priča Almir.

Haris dodaje kako i njega fotografija sa Salvadorom podsjeća na okupaciju Mostara, ali i da su strani vojnici tokom rata najbolji svjedoci onoga što se stvarno dešavalo.

“Jer sve tri strane imaju tri priče. Salvadoro mi je rekao da mu nije niko vjerovao kada je u Madridu pričao da su djeca po cijeli dan hodala oko transportera čekajući da im daju bombonu ili vodu. Ko god je bio u okupaciji, ne bih želio da mu se to ponovi”, ističe Haris, dodajući kako je, možda, najslikovitiji momenat koliko su značili tada UN vojnici taj da su nakon što su čuli da će ići, žena i djeca ležali na ulici, kako im to ne bi dozvolili.

Sretan sam što su dječaci živi
Salvadoro Andrés Peláez bio je pripadnik UNPROFOR-a u Bosni i Hercegovini 1993. i 1994. godine. U Mostar je došao u jesen 1993. godine, a scene opsade, kako kaže za RSE, neće nikada zaboraviti.

“Vozili smo se u oklopnjaku kroz Stari Grad, brže od 90 kilometara na sat. Veoma brzo. Parkirali smo i otvorio sam vrata. Prvo što sam ugledao bila su djeca. Mnogo djece oko nas koja su tražila hranu i slatkiše. Tražili su olovku i papir, pitali odakle smo. Zapitao sam se: ‘Zaboga, šta se ovdje događa? Da li je ovdje rat ili dječije igralište’”, kaže Salvador.

Godinama je, priča, pokušao stupiti u kontakt sa njima, ali bezuspješno.

Prije godinu dana, na Facebooku se pridružio grupi Bosnia veterans, u kojoj je objavio fotografije ratnog Mostara i dječaka za kojima je tragao.

“Iznenadilo me kad su mi prije sedam dana ljudi počeli slati poruke. Svi su pokušali pomoći da pronađemo dječake”, ističe on.

Objava je urodila plodom, a prošle sedmice je stupio u kontakt sa dječacima.

“Bio sam veoma sretan, jer su živi. Kad sam napustio grad 1994. godine mislio sam o tome kako će preživjeti, kako će odrastati. Mnogo pitanja sam imao u glavi. Tako da je sada moj prvi utisak bio: ‘Wow, vi ste sada veliki dečki’”, kaže uz osmijeh Salvadoro.

Ističe i kako su pričali o svemu i prisjeća se razgovora sa njima i tokom rata.

“Ta djeca su me naučili velikim životnim vrijednostima. Igrali su se, ali su bili veoma pametni i inteligentni, te su istovremeno razumjeli situaciju u kojoj se nalaze. Znali su kako se trebaju kretati i gdje se smiju igrati. Znali su kako se trebaju paziti od snajpera i ljudi koji su pucali s druge strane rijeke. Stalno su tražili načine da prežive. Tražili su hranu slatkiše, sapun, odjeću”, priča Salvadoro i dodaje da je impresioniran da su svi izrasli u zrele ljude.

Ove godine, kako ističe, planira doći u Bosnu i Hercegovinu.

“Planiram doći sa suprugom, jer joj želim pokazati sva mjesta gdje sam bio. Sve te gradove, kao što su Mostar, Jablanica, Sarajevo”, navodi.

Mostar danas
Mostar je tokom troipogodišnjeg rata (1992.-1995.) bio poprište sukoba. Rijeka Neretva razdvajala je istočni i zapadni dio grada u kome su bile dvije različite vojske, sa jedne strane Armija BiH, a sa druge Hrvatsko vijeće obrane.

Tokom sukoba su srušene brojne znamenitosti, među njima i Stari most koji se sa Starim gradom od 2005. godine nalazi na popisu zaštićene kulturne baštine UNESCO-a.

Danas Mostar ima oko 105.000 stanovnika. Iako ima jednog gradonačelnika i Gradsko vijeće, najveći dio institucija je podijeljen- dvije bolnice, dva univerziteta, dva obrazovna sistema. No, kažu sagovornici RSE, ljudi se ne daju dijeliti na one sa tzv.istočne i tzv.zapadne strane.

“Jedan od mojih najbolji prijatelja je Damir Beljo. Družimo se svakodnevno. Ko god voli ovu zemlju, naš je prijatelj. To je jedina formula uspjeha ove zemlje”, kaže Haris Behram.

Njegov prijatelj Damir živi u tzv. zapadnom dijelu Mostara. Kaže kako ne živi u prošlosti, već u sadašnjosti, a gleda u budućnost.

“Mene ja Haris prihvatio kao člana obitelji. Ja ponosno kažem da je Banjaluka moj drugi grad, jer sam boksao za tamošnju Slaviju i živio u tom gradu. Mi se svi tako divno družimo i iskreno volimo. Ovdje ljudi moraju shvatiti da se o istoj stvari uče tri različite povjesti i svak’ iz svog naroda misli da je u pravu. Ne treba se vraćati na te stvari. Ja znam gdje je moja kuća i sve je bolan moje, tako isto i Hare (Haris) i Danko iz Banjaluke, sa kojim se družim. Nema smisla živjeti u prošlosti, već se treba okrenuti ka budućnosti”, poručuje Damir Beljo.

I Salvadoro, koji je posjetio Mostar 2018. godine, kaže kako je osjetio da ljudi žele živjeti u miru.

“Vidio sam mnogo uništenih zgrada koje nisu popravljene nakon rata. No, ljudi pokušavaju živjeti u miru. Kažu, ok, ratovali smo, ali sada želimo preživjeti. Mislim da su ljudi spremni na to. Da žele živjeti zajedno, ali moraju eliminirati religijske i druge razlike koje dijele društvo”, kaže Salvadoro.

Haris Behram, Almir Behram i Damir Beljo su u četvrtoj deceniji života. Prvi je privatni preduzetnik, drugi radi kao vatrogasac, a treći je kapiten bokserske reprezentacije Bosne i Hercegovine.

Sva trojica kažu kako ne razmišljaju o odlasku iz Bosne i Hercegovine, te da pripadaju onim građanima u ovoj zemlji koji želi da se njeni političari, umjesto priče o podjelama, okrenu ka budućnosti i ekonomskom razvoju.

RSE

Posted by on 2022-01-18. Filed under Bosna i Hercegovina. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0. Both comments and pings are currently closed.

You must be logged in to post a comment Login