Porodica zbog koje je prije 2,5 godine počela ‘JMBG revolucija’ jedva sastavlja kraj s krajem

Prije dvije i po godine jedan dječiji život ujedinio je cijelu Bosnu i Hercegovinu u borbi protiv političko-administrativnih barijera.

Kada zbog neizdavanja jedinstvenog matičnog broja građana (JMBG) početkom 2013. godine tromjesečna Belmina Ibrišević iz Donje Orahovice kod Gračanice nije mogla dobiti pasoš potreban za odlazak na liječenje u inostranstvo, građani su ispred Parlamenta Bosne i Hercegovine u Sarajevu organizirali višednevni masovni protest.
˝Dječija revolucija˝ ili ˝JMBG revolucija˝ na ulice glavnog grada Bosne i Hercegovine, ali i drugih gradova, izvela je trudnice, roditelje, djecu, omladinu i penzionere, koji su dosljedno protestirali s ciljem izmjena Zakona o jedinstvenom matičnom broju.

Stotine djece, rođene nakon 12. februara 2013. godine, četiri mjeseca nisu mogla dobiti JMBG, jer je Ustavni sud BiH prethodni zakon proglasio neustavnim, a Parlament BiH nije donio izmjene, niti novi zakon.

Većina kao da nije shvatala koliko je ovo pitanje ozbiljno, te koliko se zakon ignorirao na štetu roditelja i djece, sve dok se nije pojavio slučaj porodice Ibrišević.

– Nada i prepreke –

˝Razmišljali smo o JMBG na način da je to nešto prolazno, da će se brzo riješiti, a ionako nam pasoš nije trebao jer nismo nigdje namjeravali putovati. Međutim, kada su mi ljekari rekli da Belminu zbog imunološke bolesti moramo hitno odvesti u Njemačku na liječenje, a kada su nam u policiji i Općini Gračanica kazali da ne možemo dobiti dokumentaciju, našli smo se u bezizlaznoj situaciji˝, započinje priču Fatima Ibrišević (23), majka rahmetli Belmine.

Upozoravajući koliko je situacija alarmantna, Fatimin muž Edmir (25) pokušavao je u policiji i Općini dobiti privremeni matični broj, međutim, svi njegovi pokušaji bili su uzaludni.

˝Ja sam sa Belminom bila u bolnici u Sarajevu kada mi je Edmir javio da su se o našem slučaju zainteresirali mediji, te da se ispred Parlamenta okupljaju ljudi koji nam žele pružiti podršku, ali i riješiti problem ostale djece koja nisu mogla dobiti lične i putne dokumente. Zamislite kakav je osjećaj znati da negdje postoji nada, a da nam, zbog prepreke koju je država stavila pred svoju djecu, ta nada izmiče?˝, pita Fatima dvije i pol godine nakon porodične tragedije.

Nakon što je tadašnji saziv Vijeća ministara BiH donio privremenu odluku o izdavanju JMBG i nakon što je malena Belmina dobila pasoš, otputovala je u Njemačku, gdje je 16. oktobra 2013. godine preminula u sedmom mjesecu života. Ukopana je u rodnoj Donjoj Orahovici tri dana poslije.

No, višemjesečna bitka građana za JMBG nije bila uzaludna. Parlamentarna skupština BiH prihvatila je prijedlog izmjena Zakona o jedinstvenom matičnom broju građana, te su se novorođenčad bez smetnji ponovo počela upisivati u matične knjige rođenih. Novorođena su djeca ponovo pravno počela postajati građanima ove države.

Danas Belminini roditelji imaju dvoje zdrave dječice, dvogodišnju Selmu i dvomjesečnog Elmira.

˝Dok sam sa Belminom bila u klinici u Njemačkoj, bila sam trudna. Bog mi je uzeo jedno, a darovao mi je drugo dijete. Nakon Belminine smrti, jedva sam čekala da se Selma rodi i sa njom nam je sada sve drugačije i s njom imamo sve što nam je sa Belminom bilo uskraćeno. Posmatramo je kako odrasta. Radovali smo se prvim koracima i prvim zubićima, a tako će biti i sa Elmirom. Nadamo se i želimo im mnogo zdravlja, jer ono je najvažnije˝, priča Fatima, držeći sina u naručju.

Ova porodica, koja je postala simbol borbe za dječija prava, u teškoj je materijalnoj situaciji i, kako kažu, jedva sastavljaju kraj s krajem.

˝Ujutru, kada se probudim, gledam od čega ću napraviti doručak i kakvo je vrijeme vani. Ako pada kiša, to je znak da muž nema šta tražiti na gradilištima u okolini, gdje radi za dnevnicu. Također, nastojimo potrošiti što manje struje, jer nemamo novca da platimo račun. Tu su i troškovi za djecu, a najviše nam treba za kupovinu pelena i higijenskih proizvoda za djecu˝, priča Fatima, dok Edmir dodaje da im mnogo pomažu prijatelji i rodbina.

Ipak, priča Edmir, najviše bi volio kada bi imao neki posao koji bi im obezbijedio redovna primanja, koja bi omogućila normalan život.

– Najteže godine –

˝Protekle dvije i pol godine za nas su bile preteške. Izgubili smo jednu, a dobili dvije bebe i jedina utjeha u ovoj teškoj finansijskoj situaciji mi je pogled na ova dva mala anđela. Automehaničar sam po zanimanju, ali sam nezaposlen i ljuti me kada ljudi pričaju da mladi neće da rade. Mladi žele raditi, ali kako kada popunjavam aplikacije, a bivaju primljeni oni koji plate i oni koji imaju neke veze?! U ovoj je zemlji sve teško i ništa nije kako bi trebalo da bude˝, priča Edmir.

Dok nas ispraćaju iz kuće u kojoj stanuju, a koju im je na korištenje dao komšija, Fatima kaže da uprkos svemu ne gubi nadu da će i njima doći bolji dani.

˝Neka smo zdravi i živi. Borimo se i tražimo neki posao. Ne odustajemo i ne bojimo se posla. Nadamo se da ćemo ugledati svjetlo na kraju tunela˝, završava Fatima.