Predizborno utjerivanje straha

Izbori BiH

Od prvih poslijeratnih izbora 1996. godine kada su ubjedljivo pobijedile, nacionalne stranke pred svaki naredni izborni krug šire strah od drugog naroda. Najlakši način je prijetnja da se sprema nova podjela već podijeljene zemlje ili da nacionalni lideri imaju planove o drugačijem uređenju BiH. Građani tako više povjeruju vođi iz svog naroda nego vlastitom siromaštvu i obespravljenosti.

Neki od naslova u dnevnim novinama glase: “Bošnjaci žele državicu kao i Srbi u BiH, ali bez Hrvata”, ‘BiH kao nacionalna država Bošnjaka je ‘fiks ideja’, Hrvati imaju pravo reći kakvu državu žele”, “Dodik ponovio svoje snove: Želimo da granica na Drini jednog dana nestane”, “Vučićev dolazak u Mostar podrška Dodiku i Čoviću u demontiranju BiH”, “Valentin Incko: Treći entitet nije realan”.

U nastojanju da se održe na vlasti, da imaju svoju teritoriju i dominantan uticaj u svom narodu, nacionalne stranke političko djelovanje zasnivaju na svakodnevnom zastrašivanju građana, što se pojačava pred izbore. Novinar i publicista iz Ljubuškog Mladen Bošnjak kaže da je to oproban i učinkovit recept za osvajanje glasova birača.

Borba svim sredstvima za Predsjedništvo BiH
“Svi poslijeratni izbori i predizborne kampanje su se zasnivale na utjerivanju straha, odnosno na discipliniranju svojeg etnosa, u sva tri naroda pojedinačno. Šta će se sve dešavati do ovogodišnjih općih izbora još ćemo vidjeti, ali mislim da pomalo Srbija puše u leđa Miloradu Dodiku, ne bi li ga održala na vlasti. To njegovo zalaganje da nestane granica na Drini, najmanje će ovisiti o njemu. Hoće li Federacija postati bošnjačka država, najmanje će ovisiti o Bakiru Izetbegoviću, i hoće li Hrvati ostati konstitutivni i biti svoji na svome, najmanje će ovisiti i ovisi o Draganu Čoviću”, komentariše Bošnjak.

“Ključ rješenja brojnih problema u Bosni i Hercegovini”, dodaje, “nije kod nas”.

“On je negdje daleko, daleko od BiH. Ali, nacionalne stranke će i dalje jahati na strahu od onog drugog i od onog trećeg. To je u Bosni i Hercegovini isproban model, međutim, još gore od toga jeste što su se s tim pomirili svi – i kvaziopozicija i međunarodna zajednica i zaista isprofanirana institucija visokog predstavnika, koja, ako je nekada nešto i značila, danas apsolutno ima status promatrača događaja u Bosni i Hercegovini”, ističe Bošnjak.

Princip vladanja nacionalnih stranaka u Bosni i Hercegovini, ali i u regionu je stalna izborna ili predizborna kampanja, odnosno stalni proces mobilizacije na etničkoj osnovi, ističe profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Asim Mujkić. Na pitanje, zašto na takvoj platformi osvajaju birače, Mujkić kaže:

“Imaju podršku jer stvaraju stalno stanje straha od egzistencijalne ugroženosti. U toj igri drže jedni druge u šaci i kao po nekom pravilu većina ljudi glasa za onog ko je najubjedljiviji bio u zastrašivanju. To nas upućuje da razmislimo o samoj prirodi nacionalističkog vladanja. Naime, nacionalističko vladanje je nezamislivo, barem na Balkanu, kao neko vladanje spremno na kompromise, da se sasluša druga strana.”

Mujkić konstatuje da bi “nacionalni političar koji bi bio spreman na dogovor, odnosno, da ispuni neki od zahtjeva kojeg traži druga strana, bio politički mrtav”.

“Moramo znati da je princip nacionalističke vladavine kod nas i u našem regionu stvaranje novih krugova radikalizacije, stalna mobilizacija na etničkom principu. Onog trenutka, ako zastanete u toj bjesomučnoj trci, već neko drugi će uletjeti s još radikalnijim rječnikom i od vas će preuzeti povlaštenu poziciju, kao zastupnika vitalnog nacionalnog interesa. Naprosto je nezamislivo da naši nacionalistički političari daju pomirljive izjave – to bi bilo ravno najavi smaka svijeta“, smatar profesor Mujkić.

Osim toga, nacionalne stranke nemaju jaku konkurenciju, jer su opoziciju – ako bi pokazivala snagu, optuživali za nacionalnu izdaju. To je najočiglednije na primjeru Republike Srpske, kaže politički analitičar Ibrahim Prohić.

“Milorad Dodik je opozicionim partijama nametnuo etiketu izdajica ili hipotetičkih izdajica srpskog naroda odnosno interesa Republike Srpske. I sada se Dodikova opozicija nalazi u procjepu. Oni se predstavljaju kao moderniji i savremeniji dio političkog života, predstavljaju se kao politički blok koji slijedi temeljne evropske i civilizacijske postulate, ali se istovremeno boje da će ih biračko tijelo kazniti jer nisu dovoljno dobri Srbi. U pozadini se nalazi pogubna politika koja se može nazvati kao plemenska svijest. Mislim da opozicija treba da nametne sasvim drugačiju paradigmu od one koja vlada, ne samo u Republici Srpskoj nego i u cijeloj BiH”, komentariše Prohić.

Nacionalne stranke u BiH, od prvih poslijeratnih izbora 1996. godine, kada su odnijele ubjedljivu pobjedu, manipulišu nacionalnim osjećanjima građana i koriste ih za ostanak na vlasti, krojeći sudbinu BiH i njenih stanovnika duže od 20 godina, navodi Mladen Bošnjak.

“Treba se podsjetiti na neke predizborne krilatice u prošlosti, koje su služile za homogenizaciju naroda: ‘Istrebljenje ili opredjeljenje’, ‘Na svojoj zemlji, u svojoj vjeri’, ‘Moja kuća Srpska’, što su vrlo jasne poruke. Godinama nema ničeg novog. Jedine nijanse su u tome koliko je agresivno ili prozirno djelovanje nacionalnih stranaka”, kaže Bošnjak,

“Međutim”, dodaje, “homogenizaciju na etničkoj osnovi ne vrše samo lideri u svojoj nacionalnoj zajednici, u tome, svesrdnu pomoć zbog izjava koje upućuju, daju i oni drugi. Recimo sada, homogenizaciju Hrvata najviše pomaže Bakir Izetbegović, a homogenizaciju Bošnjaka Milorad Dodik i Dragan Čović. Tu je ekvidistanca između njih trojice, nacionalnih lidera, iako oni nisu ni lideri ni državnici, nego ljudi koji su se zatekli na tim mjestima, i onako, vrlo vješto – trgovački i menadžerski se održavaju”, zaključuje Bošnjak.