Predsjednica Saveza sindikata RS: Stanje je takvo da zaslužuje radničke proteste

Banja Luka, protesti

Ranka Mišić kao jedna od ključnih sindikalnih lidera u Bosni i Hercegovini, često je kritikovana da Savez sindikata Republike Srpske pod njenim vodstvom nije učinio dovoljno da bi se zaštitila radnička prava. Istovremeno je i hvaljena, pa su i kamere zabilježile trenutak kada ju je obezbjeđenje iznijelo iz sale entitetske Narodne skupštine u kojoj je pozivala poslanike da ne usvoje štetni Zakon o radu. Tih, zadnjih dana 2015. godine nisu pomogli ni radnički protesti da se spriječi usvajanje tog zakona. Ranka Mišić kaže da je to momenat koji je začinio deceniju urušavanja stečenih prava radnika i čije se posljedice i danas osjećaju.

“Svake godine položaj radnika u Republici Srpskoj i cijeloj Bosni i Hercegovini je gori, lošiji i teži. Drastično pogoršanje prava radnika u RS je nastupilo kada je vlada protiv volje sindikata, protiv volje radnika, po hitnom postupku u ranim jutarnjim satima 28. na 29. decembar 2015. godine donijela antiradnički zakon. Zakon je donesen po diktatu MMF-a sa samo jednim ciljem – dobiti podršku za budžet i nastaviti vladati. Zakon o radu je generator pogoršanja radničkih prava. Ovaj 1. maj, za razliku od prošlog mi dočekujemo bez ijednog kolektivnog ugovora u realnom sektoru izuzev telekomunikacija, a mi znamo kako funkcionišu telekomunikacije. Opšteg kolektivnog ugovora, zaštitnika prava svih radnika u RS nema samo iz jednog razloga što vlada, kao socijalni partner, a ne arbitar, se ponaša vrlo nezainteresovano, i jasnu poruku šalje da joj nije stalo do Opšteg kolektivnog ugovora”, naglašava Mišićeva, te dodaje da su sa druge strane kod budžetskih korisnika ipak potpisani kolektivni ugovori.

“Nažalost i u tim kolektivnim ugovorima su, protiv volje radnika, hoću da vjerujem u to, smanjili dodatno radnička prava. Recimo, minuli rad je po Zakonu o radu 0,3 odsto, ako drugim zakonskim rješenjem to nije drugačije riješeno. Kod korisnika budžeta i fondova je propisano da bude 0,5 odsto ali njima to nije smetalo da smanje minuli rad i druga primanja radnika. Tako da imamo stanje takvo da zaslužuje svaku vrstu protesta i vrlo jasnog i transparentnog iskazivanja stava radnika Republike Srpske”, kaže Mišićeva.

Stoga je, kaže ona, bilo sasvim opravdano da se ovogodišnji Praznik rada iskoristi kako bi se protestnom šetnjom iskazalo nakupljeno nezadovoljstvo. No, sindikat je morao da plati 3.080 maraka za angažovanje policajaca kako protesti ne bi bili zabranjeni i to je bio samo još jedan vid pritiska uoči protesta, priča Ranka Mišić:

“Mi imamo udar, sinhroni udar, politike i policije na Savez sindikata i, usuđujem se reći, to je moj stav, udar na predsjednika Saveza. U takvom ambijentu mi dočekujemo 1. maj, sa jednim strašnim pritiskom i željom onih koji trebaju omogućiti poštivanje ljudskih prava, a radnička prava su ljudska prava, sindikalnih prava, i to su ljudska prava. Oni naprosto žele da sindikat nestane, ili da Ranka Mišić nestane. Očigledno je ona najveće zlo koje ima Republika Srpska.”

Osim pritisaka, sindikat se itekako suočava i sa političkim uticajem, kaže Ranka Mišić striktno odbacujući bilo kakve kritike da je na bilo koji način povezana sa politikom.

“Ono što želim da kažem, jeste da se u Savezu sindikata dešava ono što se nije nikada dešavalo, da je politika ušla onog trenutka kada se počelo govoriti o Zakonu o radu u sindikat, najdirektnije preko svojih ljudi koji su članovi stranaka i vode određene sindikate. I oni su opstruisali proteste 28. decembra 2015. godine. To javnost nije interesovalo, to medije nije interesovalo.”

Ranka Mišić u razgovoru nam ukazuje i na problem manjka volje ili straha građana da reaguju na kršenje ili smanjivanje njihovih prava.

“Ovdje je suštinsko pitanje šta se dešava sa narodom? Zašto tolerišemo? Zašto smatramo da je grijeh da bude smijenjen minister koji se ne pojavi na protestu ili ne dođe na pregovore sa radnicima kojima je on šef i predstavlja državni kapital, a oni su obespravljeni i štrajkuju glađu? Mi nemamo tu vrstu javnog mijenja koje će vršiti pritisak na one koji ne rade svoj posao. Čitajući vox populi oko ovih protesta, dirnula me, da ne zvučim patetično, izjava jedne radnice koja ima završen fakultet, a radi u fabrici obuće u Banjaluci. Ona kaže: ‘Bolje da radim za 400 KM (200 evra), nego da sjedim kod kuće’. Razumijem tu rečenicu, ali ne mogu da razumijem da nema energije, da nema znanja i da nema hrabrosti da se borite za sebe.

Zar je normalno da čovjek prihvati da radi za 400 KM, a onaj za koga radi da uživa sve blagodeti koje sam ja ili taj radnik zaradio? To je jedan nenormalan odnos. Mi živimo u jednom nenormalnom stanju koje sve više postaje način i model ponašanja. Ukoliko iskažete javni stav, vi bivate osuđeni, kao neko ko narušava tu nenormalnu harmoniju.

To su ti odnosi koji su projektovani. Cijenu plaća najslabija karika, To je taj radnik koji radi u realnom sektoru. Još je ovdje prisutna iluzija ‘to je moje preduzeće, kako da se bunim’. Nisu to naša preduzeća. Mi smo tu najamni radnici. To moramo tako razumjeti.

Ovdje je strah, prouzrokovan nekim drugim, nacionalnim temama, posljedicama rata, velikog broja nezaposlenih, i proizvod svega jeste da ljudi odlaze iz BiH, iz RS.”

U toku ljeta ove godine slijede i izbori u Savezu sindikata. Trzavice i podjele su očigledne. Mišićeva nerado priča o tome očekuje li da li će, nakon 12 godina, dobiti i novi mandat na čelu sindikata.

“Ono što ću vam odgovoriti je da me savršeno ne interesuju izbori. Izbori su propisani statutima granskih sindikata i Statutom Saveza sindikata i tako će se i provesti. Ako želite da pitate da li ću ponovo biti predsjednica, na to pitanje ne znam odgovor.”

Ranka Mišić u svakom slučaju poručuje da Savez sindikata očekuje nekoliko ključnih izazova, među kojima su kako kaže opstanak sindikata, stalna borba za radnička prava, te borba za provođenje već ostvarenih prava.

“Vama pregovarati sa Vladom ne znači da ćete riješiti problem. Morate pregovarati sa MMF-om, sa Svjetskom bankom, ona restruktuira javna preduzeća. Oni odlučuju ko će da radi, a ko neće da radi. Morate da pregovarate sa eksternim predstavnicima stvarne vlasti u BiH i tu je veoma teško postići rezultat.

U normalnim zemljama sa razvijenim demokratijama nije normalno da radite, a ne dobijete platu, da imate zakon a on se ne primjenjuje ili se selektivno primjenjuje. To su veliki problemi. Pred nama je i dalje pitanje kolektivnih ugovora, povećali smo najnižu platu, i u pripremi je da ponovo idemo u njeno povećanje”, zaključuje Mišićeva.