Ratna djeca iz BiH u borbi za normalan život

Rasli su gledajući kako ljudi ginu. Danas su Amra, Belma i Neno odrasli ljudi, ali mirne Bosne još nema, piše njemačka štampa. Bavi se i nasilnim vraćanjem izbjeglica iz Hrvatske u BiH.

Der Tagesspiegel iz Berlina donosi tekst o troje mladih Bosanaca koji su kao djeca doživjeli opsadu Sarajeva: Amri, Belmi i Nini.

Amri je bilo svega osam godina, kada je granata raskomadala njenu najbolju prijateljicu. Bilo je to koncem ljeta 1992. godine u Sarajevu. Granata je detonirala ispred kućnih vrata, na mjestu gdje su se igrala djeca. Prijateljica je poginula pred Amrinim očima, kao i još troje ljudi. 24 lica bila su povrijeđena, od toga su većina bila djeca.

Lice Amrine majke blijedo je kao kreda kada među poginulim i povrijeđenim pronalazi svoju krvlju uprskanu kćerku. Ranu na nozi dijelom poderane suknjice pokušava sakriti od majke, jer se osjeća krivom za uništenu odjeću. Skoro četiri godine traje opsada Sarajeva od strane srpske vojske. Svaki dan može biti posljednji. To se duboko urezalo u Amrinu svijest.

Danas su Amri 34 godine. Ona je lijepa žena, koja zrači. Ima dvoje djece, od sedam i tri godine, muža i stan u centru grada. Sa svojim mužem vodi malu marketinšku agenciju. Ali ono što se u ratu dešavalo, ne može da zaboravi.

Više od 20 godina ljudi u BiH žive u miru. Ali taj mir znači samo odsustvo rata. Pomirenja između etničkih grupa nema ni do dan danas. Kada o svojoj etničkoj grupi govori, Amra ne kaže Bošnjaci, već Bosanci. “Ja sam patriotkinja. Ponosna sam što su naše porodice branile Sarajevo. Oprostiti ne može.

Opsada je trajala 1.425 dana a onda je Dejtonski sporazum okončao rat i istovremeno stvorio jednu od najkomplikovanijih državnih tvorevina na svijetu. Tri predsjednika predstavljaju interese pravoslavnih, katoličkih i muslimanskih Bosanaca. Nacionalizam, korupcija i nepotizam sastavni su dio sistema. U oktobru se bira novi parlament. Bosanci nemaju nadu u promjene ali su zabrinuti da bi izbori mogli povećati nacionalizam i podjele.”

Mladi nisu prisutni u politici i društvu

Nekadašnja ratna djeca ne dolaze do izražaja u društvu. Oni bi zapravo trebali biti ti, koji imaju odgovorne pozicije u politici, ekonomiji i kulturi. Oni bi trebali voditi zemlju u blagostanje sa parama međunarodne zajednice koje dolaze u BiH već više od 20 godina. Umjesto toga oni su nezaposleni. Prema podacima Svjetske banke, 67,5 posto mladih nema posla. Od 2013. zemlju je napustilo 150.000 ljudi, što je velika brojka za BiH od 3,5 miliona ljudi”, piše Tagesspiegel a onda nastavlja da portretira Belmu.

Belma, kojoj je 30 godina imala je samo pet kada je počeo rat. Ona radi za jednu humanitarnu organizaciju i pomaže i određuje ko će dobiti kredit. “Svi mi imamo PTSP (postratni traumatski sindrom). Ali šta da radimo?, kaže sliježući ramenima i osmjehujući se. Napolju mile automobili ulicom Zmaj od Bosne. U ratu su ljudi ovu ulicu zvali Aleja snajpera. Snjaperisti su proizvoljno gađali na civile. Još uvijek se vidi niz rupa na fasadama. Belma ne želi da njena prošlost dominira budućnošću. Posao je vodi na putovanja po Aziji, Americi i Evropi. Ponekad zaboravlja na teret i težinu koju nosi. Otići? Ali, BiH ne pripada EU. Teško je dobiti radnu dozvolu. Čak i vizu za odmor u SAD jako je komplikovano dobiti. Mnogi Belmini prijatelji rade u Austriji, Švicarskoj, Njemačkoj i Švedskoj. Oni su doktori, menadžeri, IT-eksperti -“najbolji bosanski eksport”. Belma često spominje solidarnosti. “Kada su granate padale, ljudi su bili solidarni, boraveći skupa u podrumima. Ljudi ovdje znaju kako preživjeti i to je naš potencijal”, ubijeđena je Belma.

Za Bosnu nema mjesta na agendi evropske politike zbog Brexita, Trumpa i kompanije. Mnogi kažu, dok se ne puca, Zapadu je to ok. Jedan od najvećih problema je korupcija. Centar za istraživačko novinarstvo redovno izvještava o tome. Nekad su na tapeti firme. A nedavno su bili političari – kada su otkrili kako se jedan broj bh. parlamentaraca obogatio.

Mnogi ljudi su frustrirani. A to politička klasa zna. Oni su, uprkos letargije koja je zahvatila velike dijelove zemlje, zabrinuti da bi moglo doći do onoga što bi se moglo nazvati “Bosansko proljeće”. To se desilo pred parlamentarne izbore 2014. Po prvi put nakon rata su etničke grupe imale isti cilj. Konflikti među njima samo jačaju sadašnji sistem i poredak. I to je razlog što je nacionalizam pred izbore posebno upečatljiv. Propagandne mašine rade brže i glasnije nego inače.

Splasnuli i aktuelni protesti u Banjaluci?

Razlog za aktuelne proteste je smrt 21-godišnjeg Davida Dragičevića, koji je u martu pronađen u rijeci Vrbas u Banjaluci. Policija je navela da se udavio drogiran. kao i da je prije toga izveo provalu. Davidov otac je uvjeren da su njegovog sina napumpali drogom, mučili i ubili. Smatra da se radi o zataškivanju ubistva od strane vlasti. Na desetine hiljada ljudi je u Banjaluci izašlo na ulice zbog toga, ali i u Sarajevu i Beču, gdje je David studirao, pa čak i u Gracu, Minhenu, Frankfurtu i oslu gdje se okupio dio bh. dijaspore. Vlada je pustila oca da govori u parlamentu. U međuvremenu, kako se čini, i ovaj protest je kao i prethodni, izgubio na snazi.

Na protestima je bio i Neno. Kada su on, Belma i drugi nosili plakate 2014-te, bili su, uprkos cijele euforije, manjina. Njihovi vršnjaci, nekadašnja ratna djeca, prilagođeni su današnjoj situaciji. Sretni zbog 8-satnog radnog dana u administraciji – poslu koiji su uspjeli dobiti debelim vezama. Raduju se što imaju sigurnost i mir. Umjesto da izađu na ulici, piju kafu”, kaže Neno. I to ga ljuti.

Mnogi se plaše izgreda i nasilja. Rat je prisutan u svakodnevici. Neno je osjetljiv na zvukove. Pucanje balona, glasan krik djeteta ili vatromet odmah mu povećaju puls. Belma u podrumima ima osjećaj da je nešto guši. Amra ne može više da ode u četvrt grada gdje je ubijena njena mala prijateljica.

Kada mi je Belma odgovorila na poziv nekoliko sedmica nakon našeg susreta u Sarajevu, zatekla sam je kako sjedi u jednom kafiću u Portugalu. Sunce sija, nebo plavo, more šumori. Belma je otišla. Nije mogla više čekati na promjene. Sada radi doktorski rad na univerzitetu u Lisabonu. Najmanje dvije godine će tamo ostati, možda i duže. Kaže da je to najbolja odluka u njenom živitu. A revolucija? U Belmi je realnost ipak nadmašila idealizam, piše u opširnom članku Tagesspiegel iz Berlina.

Hrvatski policajci uz nasilje vraćaju izbjeglice u BiH

„Samo u prvoj polovini 2018. UNHCR je zabilježio gotovo 2.000 slučajeva nasilnog povratka izbjeglica iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, tzv. Push-Backs”, navodi se u članku. Ovdje se citira i voditelj UNHCR-ovog ureda u Zagrebu Jana Kapica koji kaže da se izbjeglice iz Hrvatske tjeraju natrag u BiH i Srbiju uz „djelomično izrazitu primjenu nasilja”.

Autor zaključuje da su postupci hrvatske policije povezani s nastojanjima Hrvatske da što prije uđe u Schengenski prostor. On citira i bavarskog ministra unutrašnjih poslova Joachima Herrmanna koji je nedavno u jednom intervjuu zatražio poseban angažman Frontexa na slovenačko-hrvatskoj granici, što je „jasna indicija za to da se Hrvatsku smatra nepouzdanom”, tvrdi se u tekstu. Iz tih razloga, Hrvatska „grubim postupcima” naspram izbjeglica želi dokazati da je u stanju preuzeti kontrolu vanjskih granica Europske unije i izboriti se za ulazak u Šengenski prostor. „I zato je za Hrvatsku posebno važno granice EU-a na jugoistoku držati zatvorenom jer je to njen ulaz u Šengenski prostor”, kaže se u članku.

„Hrvati poput Mađara”

U reportaži se opisuje i stanje u Cazinskoj krajini gdje se okuplja većina izbjeglica koji preko Bosne i Hercegovine pokušavaju domoći Hrvatske tj. Slovenije i Šengenskog prostora. Fotograf iz Velike Kladuše Amir Purić je autoru teksta ispričao o brutalnosti hrvatske policije koja onima koji pokušavaju ilegalno prijeći granicu, „oduzima sve, pa čak i vreće za spavanje”. „Hrvati su u međuvremenu postali isto tako oštri kao i Mađari”, rekao je Purić. Hrvatsko ministarstvo unutarnjih poslova je na upit taz-a opovrglo optužbe o brutalnosti. U odgovoru ministarstva stoji kako hrvatski policajci poštuju „temeljna prava i dostojanstvo” izbjeglica kao i da im je omogućeno tražiti zaštitu u Hrvatskoj.

No u istom članku predstavnici Crvenog križa svjedoče o „dnevno desecima ozlijeđenih izbjeglica” koje su „očito pretukli hrvatski policajci”. Isto tako se citiraju izvješća različitih NGO-a poput Are You Syrious (AYS) u kojima se govori o mnogim „push-back” postupcima i „nasilnom vraćanju izbjeglica” iz Hrvatske, pa i iz Slovenije u Bosnu i Hercegovinu. „Ljude se premlaćuju, mobiteli im se uništavaju, novac oduzima a vlada negira sve”, kaže Tajana Tadić iz AYS-a.

Izbjeglice kao predizborna tema

U istom izdanju taz-a od utorka, Erich Rathfelder, dopisnik ovog lista za područje jugoistočne Europe, govori o odnosu na unutarnjopolitičkom stanju u BiH i odnosu prema izbjeglicama. I iznosi tvrdnju kako izbjeglice izbjegavaju područja s pretno hrvatskim ili srpskim stanovništvom. „U međuvremenu se pročulo i do Afganistana i Pakistana da se srpska i hrvatska policija jako brutalno odnose prema izbjeglicama. I zato s pravom polaze od toga da su nepoželjni u hrvatskim i srpskim područjima, dok im se u područjima s pretežno bošnjačkim stanovništvom pomaže koliko god je to moguće”, tvrdi autor. On također navodi kako u jeku predizborne kampanje političari srpskog i hrvatskog tabora nastoje izbjegličku problematiku iskoristiti za sakupljanje političkih bodova optužujući bošnjačku stranu za novonastale probleme.