Saborni hram u Mostaru: 25 godina od uništenja s nadom u suživot

Četvrt stoljeća nakon što je divljački srušena u ratnim sukobima, Saborna crkva Svete Trojice u Mostaru, od kamenja starog gradi zidove novog hrama ali i novu vjeru u suživot.

Saborni hram u Mostaru

Saborni hram u Mostaru

“Budite ljudi, budite hrišćani, pomozite onima kojima je potrebno”, bila je jedna od posljednjih poruka prijeratnog mostarskog paroha, oca Momčila Pejičića i oca Alekse Zubca svojim vjernicima nad koje se sve više nadvijala sjena straha i strepnje. Te 1992. godine sve je najavljivalo dolazak rata, ali nitko od mostarskih Srba nije očekivao rušenje svoje najveće bogomolje i jednog od najznačajnijih simbola grada – Sabornog hrama Svete Trojice.

Kako za Deutsche Welle kaže nekadašnji mostarski paroh Momčilo Pejičić, posljednja liturgija u Sabornom hramu služena je na Cvjetnu nedjelju, 11.4.1992. godine.

Posljednja evanđeoska poruka: Budite ljudi

“Osjećala se već ta tegoba, strah, vidjela se jedna neizvjesnost, što će biti, što slijedi iza te turbulencije koja se javljala, a koju su mediji sve više počeli prenositi. Često je bilo više ratne retorike nego što je to bila stvarnost. Sjećam se jednog razgovora s novinarom Večernjih novosti kada je bila ‘Pustinjska oluja’ u Iraku. Tada su mu novinari New York Timesa i Washington Posta kazali da će rat ‘sada malo preseliti kod nas’. Niko tada nije ni sanjao da će biti rata kod nas, ali je došao”, s tugom i sjetom prisjeća svećenik Pejčić početaka ratnih sukoba u Mostaru.

Želio je svojim vjernicima uliti nadu ali, kaže, u narod se sve više uvlačio strah. “Sa strahom i nemirom u narodu i stalnom ratnom retorikom vrlo teško se može nositi. Posljednja liturgija služena je na Cvjetnu nedjelju, sedam dana nakon što je eksplodirala cisterna u Mostaru u Sjevernom logoru, kasarni JNA. Pokušali smo prenijeti evanđeosku poruku, da budu ljudi, ma koliko bilo teško… da u onome što možda dolazi budu dostojanstveni, hrišćani, da pokažu hrišćansko, bratsko lice, da pomognu onima kojima je potrebno”, evocira teške uspomene bivši mostarski paroh.

Uskoro su meta bile sve mostarske bogomolje, a granatiranje i divljačko rušenje po mnogima najljepše pravoslavne crkve u BiH u lipnju 1992. godine i danas je jedan od najtužnijih događaja u novijoj povijesti Mostara. “Kada je crkva srušena, osjećao sam se posebno tužno jer hram je preživo nekoliko ratova. Građen je za vrijeme Turske i Austro-Ugarske, nije diran za vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata, a sada, nakon 120 godina, je bio srušen. Bilo je naročito tužno, jer sami Hram Svete Trojice u Mostaru predstavlja jedan od simbola grada. To je osudila i većina hrvatskih i bošnjačkih intelektualaca koji su kazali da Mostar nije pravi Mostar bez Sabornog hrama, što je donekle bila kakva-takva utjeha nakon onog što je učinjeno”, priča otac Momčilo.

No danas, na mjestu gdje su nekada bile kamene razvaline uništenog Hrama sretan je što vidi obnovu, a među pravoslavnim vjernicima novu nadu.

Božije kuće nemamo pravo rušiti…

Obnova najljepše pravoslavne bogomolje u Mostaru počela je tek prije 10 godina, a jedan od prvih donatora je ugledni mostarki odvjetnik Faruk Ćupina, Bošnjak. Njegovih, darovanih 10.000 KM samo je kap u moru od potrebnih skoro 8,2 milijuna KM da bi Saborni hram ponovno zasjao starim sjajem iznad Mostara. To je bila želja ne samo za izgradnjom ratom razrušene pravoslavne crkve, nego i izgradnjom – ljudi, kako kaže ovaj odvjetnik.

“Božje kuće su svetinje i nitko ih nema pravo rušiti. Trebamo ih obnavljati jer postoji samo jedan Bog ali se samo zove na različite načine. Saborni hram je istinski dijamant i simbol Mostara, a njegova obnova našim sugrađanima Srbima poruka je oživljavanja prijateljstva i suživota nakon svega što se dogodilo na sve tri strane u BiH. Duboko vjerujem da je Mostar bio primjer zajedništva svih nacionalnosti ali da su nas nacionalisti doveli do ruba civilizacijskog sloma”, kaže ovaj odvjetnik za DW.

Pravoslavcima se vraća osjećaj pripadnosti

Iako ovakve poruke prije četvrt stoljeća nisu mogle nadjačati glasnost oružja, strah, stradanje i mržnju, obnova Sabornog hrama, kako se čini, danas je slamka spasa suživota u Mostaru. “Obnova Saborne crkve nije samo značajna za pravoslavne vjernike u Mostaru, nego i za cijeli grad kao njegov simbol. Iznimno mi je drago kada vidim da se Hram obnavlja i da radovi napreduju jer znam da se tako vraća i dijalog u naš grad. Mi, kao katolici, trebamo poduprijeti njegovu obnovu”, smatra fra Iko Skoko, gvardijan Franjevačkog samostana svetih Petra i Pavla u Mostaru, tijekom rata također srušenog kao i istoimena crkva.

Njegovo mišljenje dijeli i Šemsudin Zlatko Serdarević, mostarski novinar i publicist. On ističe da je gradnja Sabornog hrama povratak suživota u Mostaru. “Ljudi se tako osjećaju sigurnije, bez straha od ugroženosti i vraćanju osjećaja pripadnosti i znak za ostanak. Čista je nepravda minimizirati bilo koji sakralni objekt, bilo da je riječ o pravoslavnom, katoličkom ili islamskom”, zaključuje Serdarević.

Mjesto pod mostarskim suncem

Sanja Bjelica Šagovnović, novinarka i članica Upravnog odbora SPKD ‘Prosvjeta’ Mostar podsjeća da je Saborni hram jedini veliki vjerski objekt, nacionalni spomenik u BiH, koji još uvijek nije obnovljen. Ona smatra da će konačna obnova biti značajna za cijeli grad, a posebno za Srbe jer se radi o najznačajnijem simbolu srpskog identiteta u Mostaru.

“Nadam se da će biti dovoljno dobre volje i pozitivne energije i u Gradu Mostaru i na drugim nivoima vlasti da se crkva obnovi u narednih godinu dana i da Mostar vrati svoju multietničku sliku. Srbi su vijekovima bili dio ovog grada i želim vjerovati da će i ubuduće imati svoje mjesto pod ovim, mostarskim, suncem. Želim vjerovati da će Šantiću bar biti vraćena ulica, da će Prosvjeti biti vraćena zgrada… da će Mostar biti sretno mjesto življenja za sve svoje stanovnike i na na ponos svih”, komentira ona za DW.

Za obnovu Sabornog hrama Grad Mostar prošle godine izdvojio je 100.000 KM, a ove 140.000 KM. Glavna savjetnica gradonačelnika Radmila Komadina kaže da je svjesna velike potrebe pomoći. “Voljeli bismo kada bismo izgradnju mogli više pomoći, ali na žalost naše mogućnosti nam to ne dozvoljavaju. Ipak, sretni smo što sudjelujemo u izgradnji i dajemo svoj doprinos vjeri i nadi ljudima koji dijele zajednički život”, kaže Komadina za DW.

Obnova života

Radivoje Krulj kao mladi svećenik postao je mostarski paroh. Mostarski paroh srušene Saborne crkve. “Kada sam 1996. došao kao student u Mostar s vladikom Atanasijem, ocem Simeonom i ocem Radivojem, sjećam se gomile kamenja na mjestu gdje je nekada bio Saborni hram. Za tri godine dobio sam čast biti mostarskim sveštenikom. Razorena crkva je bila razorenost i dijela mene jer sam kao dječak dolazio kod rodbine u Mostar i divio se ljepoti Saborne crkve. Taj osjećaj razorenosti vidio sam i kod drugih ljudi”, prisjeća se za DW mostarski paroh.

Ali, za razliku od nekadašnjih, osjećaji mostarskog paroha danas su daleko drukčiji jer, kaže, nije se radilo samo na obnovi hrama kao objekta nego posebno na obnovi povjerenja među ljudima. “Čini mi se da smo do sada pogodili cilj, da je cijela naša akcija i napor našeg vladike Grigorija, sveštenstva i vjernika da upoznajemo jedni druge, obnavljamo hram, a usporedo da se obnavlja i gradi i kao spomenik kulture jer nije dobro da gradimo samo objekt jer želimo obnovu ljubavi, poštovanja, dobrosusjedstva i života”, smatra otac Radivoje ne propuštajući podsjetiti kako su se obnovi odazvali ljudi svih vjera i nacija, ateisti, agnostici, muslimani, katolici i pravoslavci. “Stalno smo imali podršku, koliku-toliku, ali bitno je da je s dobrom željom, voljom i vjerom”, zaključuje on.

Saborna crkva Svete Trojice u Mostaru izgrađena je 1873. U vrijeme kada je izgrađena bila je najveći pravoslavni hram na cijelom Balkanu. Tek kasnije je tu ulogu preuzela Crkva Svetog Aleksandra Nevskog u Sofiji, a danas titulu najvećeg pravoslavnog hrama nosi Hram Svetog Save na Vračaru u Beogradu. 24 godinen nakon rušenja, u lipnju 2016. godine, s Bjelušina (dio grada gdje se nalazi Crkva Svete Trojice prim. red.) su se čula zvona, ispod otvorenog neba jer hram još uvijek nema svoda i krova. Danas njegovu tišinu narušava zvuk građevinskih strojeva, a umjesto sjaja mramornog kamena, pod hrama je prekriven travom.

“Kada gledam hram danas, osjećam ga kao jedno vaskrsavanje – bilo je sve uništeno, a sada se obnavlja i gradi. Sve negativno ostavljamo iza sebe, gradimo bolje zajedništvo i uvažavanje jedni drugih. Moje srce je sada mirno ali radosno “, zaključuje s osmijehom nekadašnji mostarski paroh, otac Momčilo.

Posted by on 2017-06-17. Filed under Mostar, Vijesti iz BH gradova. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0. Both comments and pings are currently closed.

You must be logged in to post a comment Login