Sarajevski ratni teatar: U potrazi za mirom

SARTR

SARTR

Sarajevski ratni teatar SARTR baštini tradiciju u kojoj su kultura, umjetnost i teatar važno sredstvo u borbi za ljepši, pravedniji svijet i za mir, bar onaj unutarnji. Naša priča počela je 17. maja 1992. godine, samo 15 dana nakon što je oko Sarajeva stegnut obruč sa namjerom da uguši svaku misao o slobodi. Festival MESS je tih istih godina, pod opsadom, realizirao neke od najznačajnijih kulturnih projekata u našoj cjelokupnoj kulturnoj historiji.

Vjerujem da će jedan od takvih projekata biti i Scena MESS, novo sarajevsko pozorište, zamišljeno kao prostor pozorišne slobode. Također, Sarajevski ratni teatar, prepoznat kao „pozorište duše“, od svog nastanka do danas nastoji učiniti teatar slobodnom teritorijom, oslobođenom od straha bilo koje vrste, a naše različitosti prezentirati kao Božji dar, a nikako kaznu!

Čuvajući naše bolne, ali i lijepe uspomene, i jedni i drugi nastojimo snažnije afirmirati univerzalne vrijednosti, ostati u prostorima naše savjesti i hrabrosti da se suprotstavimo nepravdama, te svim drugim bolestima vremena u kojem živimo. Svjesni stvarnosti, ipak, želimo biti ogledalo budućnosti. Ona nam se čini čas mračnom, čas svijetlom. Duboko smo svjesni da to kakva će biti u dobrom djelu zavisi i od nas samih. Znamo i to da nikad ne treba dići ruke u zrak i predati se općem beznađu, depresiji i pesimizmu.

Zajedničke produkcije

U proteklih nekoliko godina Festival MESS i Sarajevski ratni teatar uspjeli su realizirati čitav niz zajedničkih produkcija, među kojima su „Tajna džema od malina“, „Kokoš“, „Još jedno pismo preko crvenog krsta“, „Bio je lijep i sunčan dan“, „Sjećanje kamena“ i dr. Naš najnoviji zajednički koprodukcijski izazov je predstava “Brašno u venama”. Autor teksta je dobro poznato ime – Igor Štiks. Predstavu je režirao Boris Liješević, jedan od trenutno najznačajnijih reditelja u Srbiji.

Glumačka ekipa je od početka bila garancija da ćemo napraviti važnu i dobru predstavu. Boris je okupio neke od naših najznačajnijih bosanskohercegovačkih glumaca i glumica. Naglasimo da, nažalost, nemamo priliku često u našim pozorištima vidjeti glumice i glumce iz tri različite generacije. Iz SARTR-a dolaze Selma Alispahić i glumac Jasenko Pašić. Kao gosti su nam došli, također, dragi ljudi, prijatelji i vrhunski predstavnici svoje profesije: Kaća Dorić, Izudin Bajrović, Admir Glamočak i Miodrag Trifunov. Miodrag Trifunov igrao je u prvoj predstavi SARTR-a nastaloj u opsadi, “Skloništu“. Među saradnicima su Dubravka Zrnčić Kulenović (dramaturgija), Lejla Hodžić (kostimografija), Vedran Hrustanović (scenografija), Duško Šegvić (muzika), te cijeli tim dobrih ljudi iz produkcije, tehnike, administracije… Okupili smo se svi skupa da pokažemo i dokažemo kako je teatar i danas ono što je uvijek bio – osnovna ljudska potreba!

Upravo zbog toga izbor teksta “Brašno u venama” čini se pravim izborom.

Boris Liješević i Igor Štiks su već dobro poznati tandem, koji stoji iza „Elijahove stolice“, jedne od najuzbudljivijih regionalnih predstava, nastale u koprodukciji JDP Beograd i Festivala Mess. Ta saradnja insprirala je Igora da se prvi put upusti u pisanje dramskog teksta. Prvi čovjek koji je dobio tekst bio je, naravno, Boris.

Priča ove drame nastajala je godinama. Kako sam Igor Štiks kaže, prvi motivi pojavili su se još za vrijeme njegovog boravka u Chicagu, gdje je sretao porodice našeg porijekla, u kojima je vidio duboko generacijsko nerazumijevanje. „Djeca nisu mogla u potpunosti razumjeti svoje roditelje, iskustvo i historiju koju su donijeli sa sobom u Ameriku. Usvajala su njihovu mitologiju jednog prošlog svijeta, ali preko toga i njegov brutalni gubitak. Izgledalo je to kao nepravda, da naslijedite sve te traume, a živite i želite se razvijati u svijetu u kojem za njih nema mjesta prepreka su razvoju.“

Činjenica da milioni stanovnika Balkana proživljavaju ovu ili njoj sličnu dramu svakako su jak motiv da se ukaže na važnost jedne ovakve teme!

„To nerazumijevanje“, kako piše Štiks, „i svi ti sukobi, emotivni i ideološki – ideološki, koji su nužno emotivni i emotivni, koji dobijaju i ideološku artikulaciju – među različitim generacijama u posljednjih stotinjak godina, od Prvog do Drugog svjetskog rata, nedavnog rata, ali i vremena mira koja zbog toga, kao što znamo, nisu lišena konflikta, postali su tema ovog teksta.“

Igor Štiks prošlost prepoznaje kao bumerang koji se uvijek vraća, a što nas obavezuje da naučimo kako taj bumerang uhvatiti prije nego nas ponovo povrijedi, „ne da bismo ga odbacili i zaboravili, već da bismo spriječili da nam osakati budućnost“.

Izlazak iz traume

U tekstu uz najavu predstave Boris Liješević objasnio je još neke važne detalje iz ove priče o porodici koju je rat rasuo po svijetu, a koja se poslije više od  20 godina susreće u jednom gradu, u jednom stanu, u jednoj noći. Sve se promijenilo (grad, država, stanovništvo, etnička slika, ulice, lica), ali ostale su traume, koje ni protok vremena ni promjena prostora ne mogu izbrisati. Te traume koje su, kako Boris piše, postale pogled na svijet, način razmišljanja i obrazac ponašanja vremenom postaju poznate i prijatne, a izlazak iz traume bolan i nepoznat.

Boris Liješević dodaje: “Na Balkanu, gdje ratovi kreiraju istoriju, geografiju, ekonomiju, kulturu, politiku i obrazovanje, trauma postaje nacionalno blago, identitet, političko sredstvo, tradicija, vaspitanje.“ Kao odgovor na to Boris se odlučio režirati „dramu na koju su njeni junaci čekali decenijama. Dramu povratka, susreta, progovaranja, krivice, prevazilaženja, raspleta i na kraju pomirenja.“

Koliko god zvučalo lijepim, put do pomirenja nije ni najmanje jednostavan. Boris ga opisuje kao prijetnju, jer „zahtijeva suočenje, prihvatanje i otvaranje nove i nepoznate stranice“. Zapravo, u pitanju je teška borba, dugotrajni proces za koji je potrebno vrijeme, zrelost i hrabrost! Upravo su to, na zaista fascinanatan način, prenijeli Selma Alispahić, Kaća Dorić, Izudin Bajrović, Admir Glamočak, Jasenko Pašić i Miodrag Trifunov.

Ova predstava napravljena je tako da se čini kako je u stanju da nas u svojim tišinama probudi iz sna. Naglo! Da nas, možda, uzdrma! Opet, cilj teatra u njegovoj suštini je da, i kada nas uzdrma, donese mir!

Izvor: Al Jazeera

Posted by on 2015-04-17. Filed under Kultura. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0. Both comments and pings are currently closed.

You must be logged in to post a comment Login