Sjećanje na Petra i Pavla – “plavušane iz komšiluka”

Braća Petar i Pavle Golubović imali su tek 7, odnosno 5 godina, kada su u julu 1992. ubijeni zajedno sa svojim roditeljima. Zvjerstva poput ovog možda bi bila zaboravljena da nema onih koji ih se sjećaju i osuđuju.

Obris dva dječaka na hladnom crnom kamenu. Okrenuti leđima, zagrljeni. Odlaze. Odlaze negdje gdje je manje mraka i zla nego što su ga iskusili na ovom svijetu.

Braća Petar i Pavle Golubović imali su tek 7, odnosno 5 godina, kada su ih početkom jula 1992. godine, zajedno sa roditeljima, uglednim Srbima iz Konjica, profesorima Đurom i Vlastom, iz stana izveli pripadnici Specijalnih jedinica policije pod kontrolom tadašnjih gradskih vlasti. Odvezli su ih nekoliko kilometara od stana i pod okriljem noći strijeljali. Bez osude, bez objašnjenja, bez razloga.

Petar, nekim čudom, nije bio pogođen, pa je, nakon što su ubice otišle, pokušao potražiti pomoć. Navodno se obratio policiji, koja je iste ubice obavijestila da je jedan dječak preživio. Vratili su se i ‘dovršili’ posao.

“Ima i strašnijih priča, ali ta mi je pred kućom, pa me više boli, a takvih priča je Bosna puna”, kaže za Deutsche Welle Anis Kosovac, Konjičanin koji je odlučio postaviti spomen-kapiju u znak sjećanja na, kako kaže, “dva plavušana iz komšiluka”.

“Prestrašno je kad neko ubije djecu”

Nepunih sto metara od svoje kuće u Donjem selu kod Konjica, na desnoj obali Neretve, Kosovac je na ulazu u staro pravoslavno groblje vlastitim sredstvima obnovio podzid, postavio novu kapiju, te postavio spomen-ploču ubijenim dječacima.

“Bili su mi komšije, pa kad neće Opština, sramota je da neko to ne postavi. Dvoje djece – pet i sedam godina, neko ubije i onda svi šute. Šuti režim za čije vladavine su djeca ubijena. Taj režim i sad vlada”, kaže Kosovac. Dodaje nešto tiše, kao da samom sebi pokušava objasniti strahotu koju ne želi zaboraviti: “Prestrašno je kad neko ubije djecu. Kako nije strašno da ti dođe neko navečer, izvede te i ubije dvoje djece. U tvom gradu ubijeno dvoje djece. Strahota jedna”.

Reakcije na spomen ploču, kako kaže, većinom su pozitivne, pa mu komentari poput “svaka čast” svakodnevno dolaze iz samog Konjica, ali i Vlasenice, Trebinja, kao i Toronta, New Yorka, Sidneya. “Kapa do poda prijatelju. Nazvala bih te, ali evo plačem. Noćas sam sanjala… da su neka dobra, stara vremena”, stoji u jednoj od poruka – reakcija na nedavno postavljanje spomen ploče ubijenim dječacima.

“Spomen obilježje za Petra i Pavla u svakom slučaju zaslužuje pažnju”, kaže za Deutsche Welle Luka Ivanišević, cijenjeni Konjičanin, jedan od osnivača Aktiva srpskog naroda u Konjicu ratnih 90., čovjek za kojeg u Konjicu kažu da je najupućeniji da govori o položaju srpskog naroda u tom gradu.

Zli ljudi, dodaje on, “vjerovatno imaju primjedbe, dobri ljudi nemaju. Takva obilježja nisu višak gdjegod se stave, da podsjećaju na ono što nije valjalo, da podsjećaju na zvjerstva”.

Priča o povratku besmislena

Na području Općine Konjic od nešto više od 44.000 stanovnika, oko 15 posto, odnosno nekih 7.000, činili su pripadnici srpskog naroda. Broj stanovnika se u ratu gotovo prepolovio, a broj Srba koji još žive u Konjicu, prema riječima Luke Ivaniševića, manji je od 300. Dodaje da je to stanovništvo većinom starija populacija, tek nekih 4-5 djece. “I oni koji su se vratili, ako nemaju od čega živjeti, traže da idu dalje, negdje gdje imaju od čega živjeti”, kaže Ivanišević.

Tokom rata, dodaje on, poginulo je, ili na druge načine stradalo oko 340 Srba sa područja Konjica, za koje je na pravoslavnom dijelu Gradskog groblja podignuta spomen-kapela.

Dosta konjičkih Srba, podsjeća Ivanišević, posebno sa područja Bradine i Donjeg sela, je prošlo i kroz ratne logore Armije RBiH Čelebići i Musala. Mnogi su razmijenjeni tokom rata, a neki su u logorima dočekali kraj rata. Uglavnom, većina njih je novi dom pronašla u drugim dijelovima Hercegovine, u Trebinju, na primjer, ali i širom svijeta.

Namjere da se vrate nemaju. “Moje mišljenje je da je besmisleno govoriti o povratku, jer ljudi koji tamo žive 15, 20 ili više godina, imaju svoje nešto – novi život. Mnogi su i rođeni drugdje, a ovdje u posljednjih 10 godina, vrati se poneko – u sanduku”, kaže Ivanišević, pravdajući to činjenicom da još dosta Srba na konjičkim grobljima imaju porodične grobnice.

Pravde nikad dovoljno

Odnos aktuelnih, većinskih bošnjačkih vlasti u Konjicu prema Srbima je, tvrdi Ivanišević, korektan. Prije desetak godina obnovljena je i većina pravoslavnih vjerskih objekata, a u grad se vratio i paroh, pa su i liturgije redovne.

Živi se, posebnih problema nema, ali pravde bi, smatra Ivanišević, trebalo biti više. Za zločine nad srpskim stanovništvom na području Općine Konjic poslije rata je uhapšeno 13 bivših pripadnika Armije RBiH i MUP-a iz Konjica. Prvooptuženi je bio Miralem Macić, optužen, između ostalog, i za smrt dječaka Petra i Pavla Golubovića.

Za ubistvo porodice Golubović, Macić je osuđen na 12 godina zatvora. Po odsluženju kazne ponovo je uhapšen po novoj optužnici za ubistvo civila srpske nacionalnosti u Konjicu, nakon čega sa Tužiteljstvom BiH sklapa sporazum o priznanju krivice i svjedočenju o drugim zločinima na području Konjica tokom rata od 1992.-1995. godine. Prije početka novog sudskog procesa, Macić je umro u zatvoru, u januaru 2012. godine.

Presuđena kazna za ubistvo porodice Golubović, Đure, Vlaste i njihovih dječaka Petra i Pavla, smatra Luka Ivanišević, “nije dovoljna”. “Svakako da se ne može govoriti da je to dovoljno, jer je to zločin nad zločinima… Odgovornost se ne može odbaciti ni za te koji su imali dijete u rukama i koji su ga ponovo proslijedili zločincu”, zaključuje Ivanišević.

Imena braće Petra i Pavla Golubovića uklesana su i u zajednički spomenik ubijenoj djeci Konjica, postavljen ispred škole na Musali, kao još jedan podsjetnik na besmisao rata i najstrašnije zločine, posebno one u kojima su ubijeni najnedužniji – djeca.