Smetaju im pederi, a ne smeta im što nemaju posao, obrazovanje, što nemaju za osnovne stvari

Kad hodaš ulicom, dovikuju za tobom, govore ti ružne stvari, psuju, samo zbog tvog izgleda. Ima ljudi od 40 godina, ima ih od 15, 20, svih dobi, ne znam ko su, šta su ali su ujedinjeni u mržnji, to je najbolje što takvi ljudi znaju da rade, da mrze, pričaju za portal Buka M.G. i M.K., jedine LGBT aktivistice u Banjaluci.

Kada pišete tekst o položaju LGBT osoba u BiH, već je i sam put do sagovornika indikativan. Koristim sve svoje socijalne vještine i poznanstva da dođem do nekoga s kim mogu razgovarati na tu temu. Konačno dolazim do dvije djevojke koje pristaju na razgovor. Kako se ispostavlja, radi se o jedine dvije LGBT aktivistkinje u Banjaluci.

Odmah mi se dopala njihova estetika, upadljivo drugačija od ostalih gostiju kafića u kojem smo se našle. Razmišljam kako bi bilo divno da sa ove dvije neobične djevojke razgovaram o muzici koju slušaju, modi, tetovažama, o njihovim mnogim identitetima, interesovanjima, željama i ambicijama, ali imamo prečeg posla. U 2016. godini još uvijek moramo da pričamo o njihovoj seksualnosti, o ljudskim pravima koja su im uskraćena zbog toga što se ne uklapaju u društvene norme, o borbi za prava LGBT osoba koja je u Banjaluci pala na njih dvije i o uvredama i prijetnjama koje zbog toga trpe.

M. G. ima 21 godinu. Kratka frizura i uniseks odjeća privlače pažnju svojom rodnom neodređenošću. Ljudi naviknuti na jasno definisane rodne uloge i karakteristike ostanu zapitani, a neki njenu neopredijeljenost shvataju kao provokaciju. „To je najveći problem, što ljudi uvijek moraju nekoga negdje smjestiti. Ja sam uvijek izgledala drugačije na neki način i zbog toga su ma najčešće i prozivali. Kad hodaš ulicom, dovikuju za tobom, govore ti ružne stvari, psuju, samo zbog tvog izgleda. Ako je ženska osoba androgena, za nju misle da je ili lezbejka ili da je gej muškarac.“

Njena drugarica M.K. ima 23 godine. Zajedno dijele teret borbe za svoja prava. „Na početku, 2012. godine, bilo nas je šestoro. Htjeli smo nešto raditi. Prva stvar je bio baner za 17. maj, Međunarodni dan borbe protiv homofobije i transfobije. Postavili smo baner na kojem je pisalo ’Ljubav je ljubav’ i bio je u duginim bojama. Okačili smo ga na pasarelu i to je odjeknulo u svim medijima. Baner je vrlo brzo skinut, ali bila je bitna ta poruka koju smo poslali i koju su mediji raširili na sve strane. Mi smo tad pomislili ’wow’, uradili smo nešto što je toliko odjeknulo, već je postalo ozbiljno. Onda smo organizovali projekcije filmova, ulične akcije, obilježavanje bitnih datuma…“, priča M. K. o akcijama Banjalučkog udruženja kvir aktivista B.U.K.A., u okviru kojeg su djelovale, ali koje danas više ne postoji.

„Kako smo postajali vidljiviji, tako su krenule i prijetnje, napadi… Morali smo otkazati 31. mart Dan vidljivosti trans osoba. Pozvali smo jako puno ljudi iz Sarajeva, Tuzle, Banjaluke, ali su onda dva maskirana lika napali prostorije u kojima smo bili i pošto je to bio stan u kojem su neki od gostiju trebali biti smješteni, morali smo otkazati taj događaj, jer nije bilo bezbjedno.“

Bilo je još puno napada i prijetnji, dodaje M.G., što anonimnih, što sa imenom i prezimenom. „Prijetnje su prijavljene, ali ništa se nije desilo. Nije da ih shvatam ozbiljno, ali nije mi svejedno. Nastojim ih ignorisati, ne dozvoljavam da me to spriječi da radim ono što želim“.

M.K. se prisjeća neugodne situacije iz naselja u kojem živi. „Obje nas poznaju iz tih javnih događaja u kojima smo učestvovale. Poslije Prajda u Beogradu, prepoznali su me sa slika i 7 dana, poslije toga, njih trojica, možda 15-16 godina, iz mog naselja, psovali su i dovikivali za mnom. Hodala sam brzo kući, samo što nisam trčala, želudac mi se prevrtao.“

Interesantno je, dodaje, da poslije Prajda u Beogradu, osvane najviše grafita u Banjaluci ’ubij pedera’. „Valjda se u Banjaluci brani Srbija od pedera, šta li“, kaže kroz osmijeh.

Jedne prilike, kada je njena drugarica bila napadnuta, M.K. je pozvala policiju, ali nije dobila pomoć. „Muška osoba ju je uhvatila za vrat i ja sam pozvala policiju, a oni su mi rekli da dođem do stanice da to riješim i spustili slušalicu. To se desilo u petak naveče, u centru grada. Ako se ti kao građanin ne možeš osloniti na policiju, koja bi trebalo da te štiti, to znači da niko nije bezbjedan, ne samo LGBT osobe.“

O ljudima koji im prijete i napadaju ih, M.G. kaže: „Prijetnje dolaze sa raznih strana, bilo da su mlađi ili stariji ljudi u pitanju. Ima ljudi od 40 godina, ima ih od 15, 20, svih dobi, ne znam ko su, šta su , ali su ujedinjeni u mržnji, to je najbolje što takvi ljudi znaju da rade, da mrze.“

M.K. ima poruku za takve: „Smetaju im gejevi, a ne smeta im to što nemaju posao, što ne mogu da se dalje obrazuju jer nemaju čim, ne smeta im što je sistem države ovakav, što nemaju za osnovne stvari. Poznajem ljude koji ne znaju šta da rade sa svojim životom, u godinama su, nisu ništa postigli, budu kući i čekaju kad će im roditelji dati pare za kafu i to je sve super, ali im smetaju pederi. Kako imaš vremena da se baviš tim, a ne baviš se svojim životom i ne radiš na sebi? Prvo pogledaj sebe i šta si ti postigao, pa onda druge.“

Na pitanje kolika je gej zajednica u Banjaluci i kako to da su njih dvije jedine LGBT aktivistkinje, M.G. kaže: „Ima jako puno ljudi, ali ih je malo angažovano u smislu aktivizma. Koliko god da je tim ljudima to o.k. u užim krugovima, oni nisu aut zbog roditelja, zbog škole. U užoj sredini, da, ali da se eksponiraju, to ne žele. Kad su dolazili na događaje koje smo mi organizovali, nisu htjeli da se fotkaju, pitaju ’je li to javno’, a ništa od toga nije bilo javno i nismo fotkali nikoga ko nije htio. Naravno da nećemo povrijediti nečije lično pravo na tu vrstu izbora, ali uglavnom su svi bili preplašeni da ih neko sutra ne prepozna.“

O usamljenosti u njihovoj borbi, M.K. kaže: „Mi stalno pričamo o tim LGBT pravima , LGBT ovo, LGBT ono, ali gdje su ti ljudi? Ne mogu ja konstantno pričati u svoje i u njeno ime, potrebni su nam ljudi. Ali ne mogu nikoga forsirati, niti želim jer to je stvarno teško, pogotovo u jednom ovako patrijarhalnom društvu u kojem crkva ima jako veliki uticaj i u kojem vlada desničarska politika.“

Upravo zbog toga je angažman LGBT osoba još važniji, dodaje M.G. „LGBT osobe se ne osjećaju sigurno, jer ih ništa ne štiti. Ljudi koji su doživjeli nasilje ne prijavljuju to policiji, jer imaju strah od policije i od toga kako će policija reagovati. Malo je stvari koje štite LGBT osobe ovdje i odatle dolazi taj strah, ali i strah od autanja.“