Srebrenica nikom nije bila opomena

Srebrenica, Marš

Ugledni tuzlanski kardiolog Elmir Jahić 1995. godine je kao student završne godine Medicinskog fakulteta dočekivao iscrpljene i ranjene Srebreničane na prvoj slobodnoj teritoriji u Nezuku, te, zajedno s kolegama, spašavao ljudske živote. Za Radio Slobodna Evropa (RSE) govori o činjenici da Srebrenica nikome nije bila opomena, te da duhovi prošlosti i dalje žive na ovim prostorima, a kreatori genocidnih politika sve više dobijaju na snazi.

RSE: Vrlo često govorite o tom strašnom srpnju 1995. godine i genocidu, jer ste i sami svjedočili onome što se događalo tim ljudima. Zašto Srebrenica nikome nije bila opomena?

Jahić: To su zaista bili vrlo emotivni i potresni događaji koji, nažalost, govore o bezosjećajnosti tadašnjeg svijeta. Čini nam se da je današnji svijet još bezosjećajniji i još je više spreman da gleda tragediju i patnju ljudi, a da nema nikakvog osjećaja da pomogne onima kojima je pomoć potrebna. Čak i oni od kojih se najviše očekivalo da pomognu, odnosno oni koji su mogli spriječiti Srebrenicu i oni su učestvovali u tim radnjama i zločinima.

RSE: Kako je izgledalo to spašavanje Srebreničana? Naime, znamo da su neki mjesecima išli kroz šume kako bi se spasili.

Jahić: Ja sam kao student završne godine Medicinskog fakulteta bio s ove strane linije, zapravo na prvoj slobodnoj teritoriji u Nezuku. Tu smo dočekivali sve one koji su uspjeli da prežive genocid. Kada se samo sjetim tih izraza lica ljudi.. Oni su s jedne strane bili sretni što su živi, a s druge strane ogorčeni i u bolu što je svakom od njih neko od najmilijih stradao i nije uspio preći taj put smrti. Ključno pitanje je uvijek bilo – je li preživio otac, dijete, brat… Moje kolege i ja, iako nas nije bilo mnogo, smo u tim trenucima imali samo jedno strijemljenje, a to je da što više ljudi spasimo.

RSE: U kakvim ste uvjetima tada radili?

Jahić: Bila je napravljena samo priručna ili ratna bolnica na livadi bez svih potrebnih uslova. Nas osoblja nije bilo mnogo, ali na sreću imali smo sve ono što je potrebno za prvu pomoć. Nakon pada Srebrenice, imali smo vremena makar to pripremiti za osnovnu pomoć. Naravno, sve one teže ranjenike smo odmah upućivali u Klinički centar u Tuzlu.

RSE: Tada ste imali 24 godine. S ovim odmakom vremena kako gledate na sve?

Jahić: Znate, čini mi se kako godine prolaze da su emocije sve jače. Stalno se pitam kako je moglo da se desi i kako nije moglo da se spriječi? Kao je na hiljade nevinih ljudi, žena, djece i staraca bez ikakvog razloga pogubljeno? Imajući u vidu činjenicu da se sve to moglo spriječiti, imam osjećaj da zato emocije tek sada dobijaju na nekom intenzitetu. Jer, oni koji su činili genocid i oni koji ga čine nisu ni danas dan kažnjeni. To vidimo u svijetu, ali i u našem okruženju. Duhovi prošlosti, duhovi genocidnih politika koje su kreirale taj genocid čini mi se da su još jači danas nego prije dvadesetak godina. To je u suštini jedno upozorenje svim zdravim snagama, civilizacijskim snagama – da se moraju ujediniti, moraju sinergičnije djelovati kako bi se takva zla spriječila.

RSE: Evo, i sami kažete kolika je to tragedija bila nad nedužnim ljudima. Kakav je onda po vama bio odnos pravosudnih institucija posebice međunarodnih prema onome što se dogodilo u BiH od 1992. do 1995. godine?

Jahić: Ja znam da pravosudne institucije po difoltu hvale svoj rad i nabrajaju riješene predmete. Međutim, kakav je rezultat tih riješenih predmeta? Rezultat rada pravosuđa trebao bi se ogledati u tome koliko je došlo do ozdravljenja bosanskohercegovačkog društva i kolika je porasla svijest kod ljudi o štetnostima ratnih zločina. Posebno svjesnost o genocidima, masovnog silovanja i etničkog čišćenja. Ja se, ipak, bojim da nosioci tih ideja dobijaju sve više na snazi i značaju što je vrlo porazno. Siguran sam da sudske i tužilačke institucije kako u BiH tako i vani, mislim prije svega na Haaški tribunal, nisu uradile stvari kako treba. Rezultati su skromni i nisu dovoljni.