‘Stotinu puta izlagani’

Dok širom Bosne i Hercegovine radnici traže svoja prava, prijete spaljivanjem, mole za zarađene plate, ne postoji jedinstvo koje bi vodilo ka tome da svoje probleme rješavaju zajedno. Radnici se ne solidarišu po pitanjima koja se tiču njihovog boljitka ili ostvarivanja prava. Dok ne postoji ta vrsta jedinstva, ona nacionalna itekako ih ujedinjuje.

Jasmin Arifić, bio je radnik nekadašnjeg građevinskog giganta Hidrogradnja. On je jedan od onih 600 koji su, nakon što je Vlada Federacije BiH proglasila stečaj, završili na biroima za zapošljavanje. Trinaest godina mu nije uvezan radni staž, zbog čega 270 radnika koji su stekli pravo, ne mogu u penziju, niti imaju bilo kakva primanja.

Arifić sa svojim kolegama više od dva mjeseca svoja prava traži na ulici. Svjestan je da manje više isti problemi tište na desetine hiljada radnika širom BiH. Ipak, zajedništva i solidarnosti nema. Teško je Arifiću da shvati da ljudi koji će se našili ili već jesu u istoj situaciji ne ujedinje svoje snage.

„Ako Željezara Zenica traži svoje prije nego odu u stečaj, kao što je Hidrogradnja, neminovno je da ni oni neće ništa dobiti kao što ni mi, ne mogu da shvatim da ako ja danas stojim ovdje i mrznem se, a on je u toplom i svjestan je da će za mjesec, dva doći u istu situaciju, da nije ovdje sa mnom. i ne samo radnici, nego svi!“, kaže Arifić.

Nekoliko dana kasnije više od 300 radnika Željezare protestira zbog neisplaćenih plata i stečaja.

Baš kao i radnici ove dvije firme, posebno su na proteste, razne pregovore s vladama izlazili brojni radnici. Gladovali, uslovljavali, dobijali razna obećanja, ali u većini slučajeva odlazili praznih ruku, do nekih novih okupljanja, protestih pješačenja, napuštanja države… I opet, svako za sebe.

Istu ili sličnu sudbinu doživjeli su radnici nekadašnjih giganata „Kombiteksa“, „Agrokomerca“, bijeljinske „Šećerane“, „Sarabona“, fabrike „Vaso Miskin Crni“, „Unioninvesta“, „GP Bosne“, „Pretisa“…

Sumnjiva privatizacija ili loše upravljanje sve su ih s godinama doveli do propasti i svi su, iako su imali iste probleme, zasebno tražili svoja prava.

Baš kao i termin građani, koji su svrstani u kategoriju ostali, ne postoje više ni radnici, koje vlast zove zaposlenicima, vjeruje Esad Bajtal. Postoji solidarnost, smatra on, ali na potpuno drugoj dimenziji, koja s ljudskošću i nema baš mnogo zajedničkog.

„Ovdje postoje samo BHS etno podanici i ljudi se uzajamno kao takvi prepoznaju – mi i oni. Budući da su razdruženi etno podanici i da su zaboravili sebe kao bića, kao građane, kao radnika, oni nisu u stanju da ustanu i da odgovore na svu ovu bijedu i prevaru kao združeni građani i traže prava koja im pripadaju. Demokratsko pravo, civilizacijsko pravo, da kažu mi smo goli i bosi i gladni i ne može to tako“, kaže Bajtal.

Ocjena Sarajke Jasmine potvrđuje da su i građani svjesni svoje pozicije:

„Mi smo stado ovaca. Prva ja sam stoka sitnog zuba pošto šutim ovolike godine i više se ne nadam.“

Profesorica na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu i dugogodišnja zastupnica Azra Hadžiahmetović, kaže kakoje očekivano da sindikati budu predvodnici organizovanja radnika, ali i da je zahvaljujući instrumentalizaciji svih javnih pozicija i to donekle kompromitovano. S druge strane, vjeruje da postoji solidarnost, i to na različite načine.

„Postoji jedna javna manifestacija ‘solidarnosti’ mada više bih rekla zalaganja za određene aktivnosti, politike, što govori da na neki način ljudi postaju animirani da manifestuju svoj stav kad je u pitanju nacionalna dimenzija. Kada je u pitanju ona među radnicima, ne bih je eliminisala, samo je pitanje zašto nema vanjske manifestacije nje“, ističe.

Jasmin Arifić, sindikalac i radnik čija su prava daleko od ostvarenih, ima odgovor na ovu dilemu:

„Od nas 600 radnika koji su otišli na biro, ovdje se skupi nekih stotinjak, 150 ljudi. Dobro, ima i nekih koji su već poćeli raditi u drugim firmama pa ne mogu, ali ne mogu da shvatim da od nas 600 pola njih sjedi kod kuće. A razumijem, jer su do sada, ne jednom, nego stotinu puta izlagani.“