Težak život u Ježevcima kod Banovića

Ježevac, Banovići

Bračni par Murat i Samira Hasić iz Ježevca kod Banovića, svakodnevno skupljaju ugalj iz jalovine koju kamioni Rudnika mrkog uglja Banovići dovoze sa pogona Separacija.

Na taj način preživljavaju i prehranjuju dvoje maloljetne djece.

Murat je 1992. godine, kao dijete, došao iz Bratunca u Banoviće. Nakon raznih izbjegličkih kampova, potucanja ”od nemila do nedraga”, došao je u Ježevac, malo mjesto nedaleko od Banovića, gdje sa porodicom živi već 13 godina.

Ne radi nigdje pa je prinuđen da skuplja ugalj na jalovištu i na taj način preživljava.

No, nisu jedini koji su prinuđeni da preživljavaju kupeći ostatke uglja. Nekoliko desetina muškaraca i žena iz Banovića, Zvornika, Kalesije, ali i drugih gradova, koji su nezaposleni i kojima je to jedini prihod, skupljaju ostatke uglja iz jalovine.

To je slika današnje Bosne i Hercegovine u kojoj svako pokušava da preživi na svoj način.

Ovi ljudi kažu da u jalovini još ima ”dobrih komada uglja”.

Unatoč tome što je na ulazu u kop jasno istankuto upozorenja zabrane ulaska ljudi i vozila bez odobrenja banovićkog rudnika, oni svakodnevno rizikuju da budu privedeni i kažnjeni. No, nerijetko mogu biti ugroženi i njihovi životu.

Sakupljeni ugalj potom prodaju kako znaju. Cijena jedne vreće uglja je tri konvertibilne (1,5 eura) marke (KM), dok tonu prodaju za 60 KM (30,70 eura), što je upola jeftinije od regularne cijene banovićkog uglja na tržištu.

Male, trošne kućice, kolica i lopata ispred vrata, prizor je koji je ekipa Anadolu Agency zatekla u Ježevcu.

Murat i Samira oblače čizme, uzimaju potrebni motike i kreću prema jalovištu. Pratimo ih kroz blatnjavu cestu sa čije jedne strane se nalaze deponije smeća. Na jalovištu se već nalazi jedan mještanin. No, on nije bio raspoložen za razgovor.

Murat i Samira uzimaju kolica, kantu, lopatu i motike te počinju potragu za jedinim sredstvom njihovog primanja, ugljom.

Ne stide se priznati da će “jesti ako tokom dana nešto zarade”. Ponosni su i ne žele ničiju milostinju. Rade i gordo idu kroz život.

“Nemam nikakva primanja. Od ovih para školujem djecu, plaćam račune, živim. Bolje reći preživljavam… Ovo nam je sve u životu. Što zaradimo danas to i jedemo”, pojasnio je Murat.

Kako kaže, već deset ili 12 godina se bave skupljanjem uglja.

Dok stojimo na jalovištu i razgovaramo prolaze kamioni koji pripadaju rudniku u Banovićima. Ali ne obraćaju pažnju na ljude. Murat pojašnjava da su prije par godina imali probleme sa rudničkim inspektorima koji nisu dozvoljavali da uzimaju ostatke ugalj.

“Ali nije to dugo trajalo i evo već pet-šest godina niko nas ne dira”, kazao je Murat i dodao da nekada znaju iskopati i deset vreća uglja, tačnije pola tone.

“Ljudi iz rudnika ne mogu nam dopustiti da uzimamo toliko uglja jer bi u takvoj situaciji propao i rudnik”, pojasnio je Murat.

Ovi vrijedni ljudi, koji su prinuđeni otimati ostatke uglja da bi živjeli, na jalovištu znaju boraviti i tokom noći čekajući da “šta izađe iz separacije pa da mogu uzeti koji komad uglja”.

Govoreći o sinovima Fikretu i Murisu, koji su učenici devetog i sedmog razreda, Murat kaže da još nije kupio knjige ni za jednog.

Idu u školu, ali zbog  teške situacije i nisu neki dobri učenici.

O teškom životu koji vode govorila je i Samira.

“Nemamo nikakve uslove da se vratimo u Bratunac, ali ništa bolja situacija nije ni ovdje gdje se trenutno nalazimo. Ne smijemo da se vratimo. Nemamo tamo ništa. Ovdje smo dok nas ne istjeraju”, poručila je ona.

Bolji život pokušali pronaći u Holandiji

Ovaj bračni par sa djecom je bolji život pokušao pronaći i u Holandiji.

“Tražili smo azil, nismo ga dobili. Tamo smo bili skoro dvije godine, a u martu ove godine su nas vratili ovdje”, kazao je Murat priznajući da su tamo živjeli kao “lažni azilanti”.

Kako kaže, i tamo je bilo teško. Komplicirane su procedure i ”bilo je dosta patnje”, pa  je više porodica bilo smješteno u jednoj ili dvije sobe. Morali su se vratiti.

“Jedno dijete nam je dobilo astmu zbog vlage u kući u kojoj živimo. Stvarno patimo. Kuće u kojima živimo su u lošem stanju, podova nema i djeca, malte ne, spavaju na zemlji”, kazala je Samira.

Iz Holandije su ih deportovali, kazala je ona, uz obrazloženje da je “BiH slobodna država te da ona traži svoje građane da se vrate”.

Ipak, ovaj bračni par ne odustaje. U Bosni ne vide rješenje, pa će prije ili kasnije spas od bijede pokušati pronaći u nekoj drugoj državi.

“Otišao bi bilo gdje samo da imam posao. Samo da imamo dovoljno hrane. Jer, dešava se da nemamo šta da jedemo. Prije dva dana nisu imali ni marku da ponesu u školu”, objasnio je Murat.

U porodici Hasić, takva situacija se ponavlja.

Dok odlazimo, u njihovim očima, ipak, vidimo nadu da i njihov težak život neće vječno trajati i da će prije ili kasnije i Hasići naći svoje mjesto pod suncem.