Treća životna dob na bosanski način

Boravak u domovima za starija lica ne može priuštiti većina penzionera u BiH. Prosječna penzija jedva da pokriva polovinu boravka. No, mnogi koji to uspiju su zadovoljni.

penzioneriUkoliko prosječnoj starijoj osobi u BiH pomenete mogućnost boravka u nekoj od ustanova specijalizovanih za brigu o starijim licima, većina njih će da odbije tako nešto. Nekoliko je razloga za to, ali osnovni je onaj da dok god mogu da se brinu o sebi ili neko može da brine o njima, dom je poslljednja opcija.

Ipak sudbina natjera mnoge da na kraju upravo taj tip smještaja bude njihov izbor gdje će proživjeti starost. Tako je i sa Marom (80) i Viktorom (81) Krakićem iz Banjaluke koji su korisnici Karitasovog Socijalnog centra „Ivan Pavao II“ već tri godine.

Sin plaća meni a unuci za suprugu

„Supruga je polomila nogu, ja nisam mogao ništa sam pa su djeca rekla da ne možemo više sami da živimo u kući i da će nas smjestiti u dom. Ja sam se ispočetka bunio ali kasnije sam pristao jer stvarno nismo mogli sami. Sin plaća za mene a dva unuka plaćaju za moju suprugu Maru“, priča Viktor, dodajući da u domu imaju sve, od druženja unutar doma pa do nekih izleta koji im upotpunjuju boravak. Ipak, nije jednostavno jer je, kako kaže Mara, porodica u Njemačkoj pa se rijetko viđaju: „Ovo je moja porodica, sin, unuk, parukun… svi su tu ali su daleko. Dođu kad mogu“, priča Mara pokazujući na fotografije.

Socijalni centar „Ivan Pavao II” pruža stanarima usluge smještaja u jednokrevetnim, dvokrevetnim i trokrevetnim sobama, hranu od četiri obroka, 24-časovni medicinski nadzor, koji uključuje cjelodnevnu njegu nepokretnih i teže pokretnih stanara, te sve ostale usluge koje su im potrebne. Iako nije pravilo, većina korisnika ustanova koje su specjalizovane za brigu o starijim licima, nema novca da samostalno plaća te obaveze. Cijena domova u cijeloj BiH kreće se od 600 do 1500 maraka, a prosiječna penzija na primjer u RS je 340 maraka. Najniža cijena je osnovna i u nju se obično ne uklapa većina korisnika, s obzirom na dodatne troškove.

„Cijena smještaja zavisi i od zdravstvenog stanja osobe, o njenoj pokretljivosti, odnosno da li je pokretna, polupokretna ili nepokretna. Takođe cijena zavisi i od potrebe stanara za dodatnim uslugama od strane Doma a cijene se kreću od 750 pa do 1100 maraka”, kaže upravnica Centra, Žaklina Garić ističući da dom pruža sve što je potrebno uključujući i socijalizaciju kroz druženje sa starijim osobama u drugim ustanovama sličnog tipa, uz kako kažu podsticanje međugenereacijske solidarnosti.

Korisnicima domova, kao i Mari i Viktoru, najčešće neko mora finansijski pomagati. Milan Novaković iz Banjaluke kaže bi od svoje penzije mogao da plati samo dom i da mu za život ništa ne bi ostalo. „Sve je to preskupo. Ljudi će naći staratelja ili osobu koju će platiti 300 maraka da ih pomaže. To samo mogu bogatuni da izdrže. To plaćanje. U normalnim socijalno uređenim zemljama i izbjeglice imaju više prava nego naši ljudi koji su radili 40 godina i stvarali”, kaže Milan Novaković penzioner iz Banjaluke.

No, Jasna i Vladimir Kos odlučili su se da u jedan od prijedorskih domova, bez obzira na visoku cijenu, smjeste Vladimirovu bolesnu majku koja je u domu već punih osam godina. „Doktori su joj, nakon moždanog udara, davali svega nekoliko mjeseci života, a ona je i danas živa. Iako je mnogim porodicama to teško, finansijski prvenstveno, smatramo da je to jedino ispravno. Jer, da smo majku ostavili kod kuće, ne bismo joj mogli pružiti adekvatnu njegu, prvenstveno medicinsku, koja joj je potrebna. U svakom slučaju onaj ko je u mogućnosti ne treba da bježi od smještaja u domu jer kod nas se neopravdano koristi floskula ‘strpao ga u dom’, što je pogrešno.”

Stan za boravak u domu

Kada je riječ o „Domu penzionera” u Banjaluci, on je u principu uređen kao samački hotel za penzionere. Otvorenog je tipa i cijena se kreće od 660 pa do 1250 maraka, koliko košta jednokrevetna soba u dijelu za lica kojima je njega potrebna 24 časa. I to je samo osnovna cijena koja je utvrđena ugovorom. Sve dodatne usluge koje korisnik želi se dodatno i naplaćuju.

„U stacionarnom dijelu korisnik nama mora da donese 90 pelena, što je minimum. Ima tri presvlačenja dnevno. Mi nastojimo da u tom dijelu bude sve kako treba ali to je obaveza porodice da nabavi. Pored pelena porodica je dužna da nabavi i lijekove sa B liste. Mi imamo frizerski salon i nezavisni korisnici koji imaju porebu za tim uslugama, oni plaćaju i to dodatno. Prevoz na specijalistički pregled je 5 maraka, donošenje obroka u sobu jedna maraka. Mi imamo njegovatelje, 24 časa nadzor nad korisnicima i sve što im je potrebno. Suština je da je za korisnike koji plaćaju maksimalnu cijenu sve uračunato, uključujući i fizioterapeuta, dok 660 maraka predstavlja samo osnovu cijenu“, kaže socijalni radnik u Domu penzionera Banjaluka, Siniša Smolić.

Čedo Lukić iz okoline Tuzle korisnik je „Doma penzionera” u Banjaluci. Plaća osnovnu cijenu smještaja što ne uključuje ostale troškove poput nekih lijekova ili slično. Kaže da je zadovoljan smještajem ali i priznaje da je za prosječnog penzionera ili stariju osobu generalno, sa malim ili nikakvim primanjima, boravak u domu gotovo nemoguć. „Odnosi ljudi su odlični, higijena, hrana… nemam nikakave primjedbe. Tačno je da je skupo ali ja sam u malo boljoj situaciji. Imao sam trosoban stan, prodao, uložio u banku…..Imam penziju od 650 maraka. Razliku nadomjestim od tog novca iz banke. A imam i sina u Americi“, kaže Čedo dodajući da u domu ima sve što mu je potrebno. „Da sam birao ne bih na bolje naišao. Družimo se. Ja sam se uglavnom dobro uklopio. Ima nas nekoliko koji volimo da šetamo, ima i raznih igara kao što su šah i domine. Uglavnom što mi treba je tu“, kaže Čedo.

Ne postoji mogućnost subvencionisanja za ovaj tip korisnika u punom kapacitetu, ne samo u RS već i u cijeloj BiH, jer to nije propisano zakonom, izuzev pomoći za lica koja nisu radno sposobna, imaju više od 65 godina, nemaju primanja ali ni srodnike. U tom slučaju resorno ministarstvo daje subvenciju do 150 maraka.

No, kako na kraju objasniti da penzioner, preko 65 godina starosti, mjesečno samo za lijekove izdvoji oko 300 maraka (prosječna penzija u RS je 340 prim. red.), jer je većina na B listi, dakle njihovo izdavanje ne pokriva Fond zdravstvenog osiguranja. Takođe, korisnici domova za stare koji su pokušali izvršiti refundaciju bar dijela novca za smještaj ili za lijekove nisu uspjeli jer ne postoji takva mogućnost. Stanje koje najbolje oslikava položaj lica u trećoj dobi pokazuje izjava jednog penzionera u banjalučkom gradskom parku, na partiji šaha. Na pitanje kako pronaći adekvatnu njegu kada za to dođe vrijeme, kaže, „crkni ako nemaš para“.

Posted by on 2017-04-21. Filed under Banja Luka, Mostar, Sarajevo, Tuzla, Vijesti iz BH gradova, Zenica. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

You must be logged in to post a comment Login