“Tunel bez kojeg Sarajeva ne bi bilo”

800 metara tunela ispod aerodroma bili su jedini izlaz za stanovnike opkoljenog Sarajeva. Prije 25 godina probijen je Tunel spasa, spajajući naselja Dobrinju i Butmir. To je definitvno uticalo i na tok rata u BiH.

“Teško je opisati osjećaj kada smo od butmirske strane tunela začuli udarce, a potom i glasove… Udaranje, udaranje, glasovi. Počinje ushićenje. Odjednom, u visini očiju probija se rupa od 30tak cm i ruka s one strane”, prisjeća se Nusret Halilbašić, građevinski inženjer, koji se, kako sam kaže “potrefio u smjeni na iskopu” baš u posljednjim satima 30. jula 1993. godine, kada je probijen tunel ispod piste sarajevskog Aerodroma nazvan “Tunel spasa”.

“Bilo je plača, vriske, cike, onda se to sve razvalilo i mi smo se izgrlili, izljubili, obje grupe. Kopali smo na istom zadatku, a nismo znali jedni za druge”, kaže Halilbašić za Deutsche Welle. Prisjeća se i kako je od nekog svog poznanika u Butmiru, predgrađu Sarajeva koje nije bilo u opsadi, doslovce iz ruku oteo sendvič, jer je bio gladan. Navodi i kako su ga fascinirale male, improvizirane prodavnice u podrumima butmirskih kuća, u kojima su se nudile namirnice koje par godina nije vidio, poput jaja, krompira, mladog sira ili mesa.

Tada 20-godišnja Faketa iz Sarajeva je povremeno radila u jednoj takvoj prodavnici. Ubrzo nakon što je izgrađen “Tunel spasa”, priča, izašla je iz opkoljenog grada, otišla kod amidže (strica), te neko vrijeme radila u njegovoj omanjoj prodavnici u Butmiru. Nekoliko puta je prolazila kroz tunel. “I danas se sjećam kako je bilo usko i vlažno, često jako blatnjavo i klizavo. Nekoliko puta sam udarila glavom, jer je strop bio nizak, podzidan metalnim šipkama i drvenim balvanima. Jednom sam se zamalo i onesvijestila”, kaže Faketa za Deutsche Welle. Dodaje da je teško bilo čekati i sklanjati se u blatnjava udubljenja u zidovima tunela, kako bi prošla vojska.

Teže je, prisjeća se, bilo vraćati se iz Butmira u Sarajevo, jer bi se “pretovarila” hranom i drugim potrepštinama za familiju. Uvijek je, kaže, strahovala od granata kada bi izlazila iz tunela, ali joj se u sjećanje ipak najviše urezalo ranjavanje sestre, upravo u blizini tunela i piste sarajevskog Aerodroma.

Njena susjeda Jasna kaže kako prolazak kroz tunel “neće zaboraviti dok je živa”. “Suprug je teško obolio i na Klinici u Sarajevu mu nije bilo pomoći. Odlučili smo otići do Tuzle. Kroz tunel sam ga gurala u improviziranom vagonetu-stolici. Ne podnosim zatvoren prostor, ali sam cijelo vrijeme mislila o njegovoj operaciji pluća u Tuzli i kako moram proći, prevesti supruga da mu se pomogne”, kaže Jasna.

Premda je u Sarajevu ostavila dvoje djece, kaže kako nije razmišljala šta bi mogla donijeti kući, kako pronijeti hranu natrag u grad. “Mislila sam samo kako pomoći suprugu”, kaže ona. Njena starija kćerka Mirela dodaje kako je i sama jednom prošla kroz tunel.

“Žudila sam da nabavim pravu boju za kosu – biserno plavu. Premda smo bili pod opsadom, nismo se predavali. Kao 20-godišnja djevojka sam, baš kao i svi moji vršnjaci, nastojala da se ‘sredim’ u skladu sa mogućnostima. Boje za kosu u opkoljenom Sarajevu naravno nije bilo, pa sam se u plavo bojila miješajući medicinski hidrogen i naribani žuti kabaš (sapun za veš, op. a.)”, kazuje Mirela.

Baš kao i Nusret Halilbašić, i Mirela se sjeća momenta kada je prvi put iz tunela izašla u Butmir. Oboje se prisjećaju kako je i zrak “bio nekako drugačiji”, bilo je hrane i vode, premda se također pucalo.

Opsada Sarajeva

Glavni grad BiH, dragulj međusobno isprepletenih kultura i običaja, našao se u vrtlogu rata početkom 1992. godine. Niko nije mogao pretpostaviti strašni scenarij, no horor počinje već u aprilu te godine, kada snage bosanskih Srba, uz pomoć bivše Jugoslovenske narodne armije (JNA) okružuju grad i počinju ga granatirati i zasipati snajperskom vatrom.

Situacija je zatekla i svjetske sile, koje nisu reagirale na vrijeme, pa se opsada Sarajeva ne prekida i sa više od 1.400 dana potpune blokade grada ubraja se među najduže opsade u historiji modernog ratovanja, sa više od 11.000 žrtava, uključujući i preko 1.600 ubijene djece. UN pokušava uspostaviti zračni humanitarni most, no srpske snage rijetko garantiraju sigurnost međunarodnim humanitarnim letovima, pa je pomoć slabo pristizala u opkoljeni grad. Istovremeno, međunarodna zajednica BiH uvodi embargo na uvoz oružja, dodatno otežavajući ionako očajno stanje. Kroz tunel je dnevno prolazolo 3.000 ljudi.

Uskraćivanje struje, vode i plina, su uz svakodnevno granatiranje svih dijelova grada, bili osnovna taktika Karadžićevih i Mladićevih snaga u pokušaju da pokore Sarajevo. U tako bezizlaznoj situaciji rađa se ideja o izgradnji tunela, koji bi grad spojio sa prigradskim naseljem Butmir, slobodnom teritorijom u podnožju planine Igman.

Strateški značaj Tunela D-B

“Početkom 1993. godine posjetili su nas Nedžad Branković i (danas predsjedavajući Predsjedništva BiH) Bakir Izetbegović, i pitali mog oca da im da kuću za potrebe izgradnje ‘nečega’”, kaže za Deutsche Welle Edis Kolar, ispod čije porodične kuće u Butmiru je ulaz u tunel.

Premda je od početka cijeli plan bio stroga tajna, Kolar kaže da su odmah znali o čemu se radi, samo što niko nije izgovarao riječ tunel.

Nedžad Branković, jedan od nositelja ideje “Tunela spasa” prisjeća se kako je “bilo fascinantno organizovati ljude na obje strane, i dobrinjskoj i butmirskoj, da rade 24 sata kkao bi napravili tunel. Radovi na kopanju tunela počeli su već krajem januara 1993. godine. Njegova važnost, kako kaže Branković za Deutsche Welle, nije bila samo zbog dopremanja neophodnih potrepština u grad – poput hrane, lijekova, medicinskog materijala, a poslije i struje, nafte i telekomunikacija, kao i naoružanja, već je imala i izuzetan strateški značaj za odbranu zemlje. Tunel je također služio za prolaz državnih dužnosnika, odnosno njihove odlaske na brojne mirovne pregovore, kao i za prevoz ranjenika.

Činjenica je da je ovo bio važan infrastrukturni objekat i za obavljanje političkih funkcija BiH i kvalitetniju pregovaračku poziciju za dostizanje mirovnog sporazuma, a i potpuno je bio drugačiji omjer vojnih snaga kada su se jedinice 1. Korpusa (Armije RBiH) s ove strane i sa druge strane aerodroma mogle uvezati u jednu formaciju. Objektivno, od tada je tok rata krenuo u drugom smijeru”, smatra Branković.

Trn u Mladićevom oku – turistička atrakcija

Tunel D-B je bio trn u oku zapovjednika snaga bosanskih Srba generala Ratka Mladića, osuđenog zbog genocida u Srebrenici ali i artiljerisjke vatre i terora nad građanima Sarajeva na doživotnu robiju. Mladić je od UN-a tražio da tunel zatvori, a kada mu to nije pošlo za rukom, onda se svim silama trudio da ga uništi, pa ga je zasipao granatama, te pokušao prokopati alternativne podzemne vodove te preusmjeriti rijeku Željeznicu i tunel potopiti.

“Mi kopači nismo to tada znali. Kasnije smo saznali. Vrlo lako se sve moglo potopiti. Srećom, nije došlo do toga. A što se tiče ometanja, bilo ga je stalno”, priča Nusret Halilbašić.

Tunel D-B, ističe Nedžad Branković, ne smije se zaboraviti “. To je jako važni djelić naše historije”. Porodica Kolar, koja je dala svoju kuću da se ispod nje pravi tunel, nakon rata je sama uložila sve napore da se sjećanje na tunel sačuva. Krajem 1996. godine, nakon što je tunel zatvoren, oni su sačuvali ulazak u njega i sami uredili muzej u sklopu kuće o kojem su se sami brinuli, odolijevajući svim pokušajima lokalnih vlasti da im to oduzmu. Tek 2012. godine brigu o Memorijalnom kompleksu preuzima Fond memorijala Kantona Sarajevo.

Većina sarajevskog Tunela D-B (Dobrinja-Butmir) poznatog pod nazivom Tunela spasa” je urušena, osim 25 metara na ulazu iz Kuće Kolara. Edis Kolar kaže da će nastojati sačuvati i zaštititi tih sutentičnih 25 metara tunela, a za turiste bi, do kraja ove godine, trebalo biti ponovo sagrađeno srušenih 130 metara tunela, u pravcu Aerodroma, koji bi trebao dočarati osjećaj prolaska kroz jedini izlaz iz tada opkoljenog grada.