U Zemaljskom muzeju počeo rad na najvećoj zbirci iz prahistorijskog doba

Zemaljski muzej, BiH

Najveća stalna izložbena postavka “Bosna i Hercegovina u prahistorijsko doba” na Odjeljenju za arheologiju Zemaljskog muzeja BiH već više od 20 godina nakon rata nikada nije obnovljena niti dostupna za javnost, a kustosi ove institucije počeli su rad na njenoj ponovnoj obnovi. Planirano je da bude otvorena 2018. godine, a tom postavkom iznimno značajnom za izučavanje kulturnog razvoja na evropskom tlu bit će upotpunjena muzejska ponuda.

Potvrdila je to načelnica Odjeljenja za arheologiju Andrijana Pravidur, naglašavajući da ova zbirka sadrži nešto više od 100.000 jedinica arheološkog materijala, što je čini jednom od najbogatijih i najraznolikijih prahistorijskih zbirki na području jugoistočne Evrope.

Stoga je, ocijenila je ona, njena nedostupnost za javnost već više od dvije decenije veliki nedostatak Zemaljskog muzeja u muzeološkom i kulturološkom smislu, jer ona prezentira kulturni identitet cjelokupne BiH.

Inicirani donacijom američke ambasade u Sarajevu, koja će s više od milion KM između ostalog pomoći obnovu istočnog krila Zemaljskog muzeja BiH gdje će biti smještena postavka, kustosi ove institucije puni entuzijazma odlučili su, i bez finansijske podrške države, ući u obiman posao pripreme na hiljade artefakata za stalnu postavku prahistorijskog perioda.

Većina eksponata rezultat je istraživanja i iskopavanja s kraja 19. i početka 20. stoljeća, ali javnosti nikada nije u cijelosti predstavljen taj fond, već samo oko 3.000 jedinica koje su ocijenjene najeksluzivnijim. Ovaj put, stalna postavka će biti osvježena i onim arheološkim primjercima koji su do sada čuvani u muzejskom depou.

Pravidur naglašava da im u cijelom procesu definiranja sadržaja izložbe i njenog osavremenjivanja pomažu kolege iz Republike Hrvatske – iz Arheološkog muzeja u Zagrebu i s Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Ona podvlači da je osnovni razlog što se toliko dugo čekalo na ponovno otvaranje postavke neuvjetnost prostora, jer taj dio muzejske zgrade koji je jedan od ljepših budući da su stropovi ukrašeni fresko slikarstvom, nikada nije rekonstruiran nakon rata.

Izložba će se bazirati na materijalu iz svih perioda prahistorijskog doba na području BiH – paleolitika, neolitika, eneolitika te brončanog i željeznog doba. Bit će zastupljeni svi lokaliteti važni za izučavanje historije BiH, a neizostavni su i u poimanju kulturnog razvoja prapovijesne Evrope. To se najprije odnosi na Butmirsku kulturu koja je evropski poznata u izučavanju neolotika. Riječ je iskopavanjima s kraja 19. i početka 20. stoljeća koja su “odjeknula” širom cijele arheološke Evrope.

“Jedan je to od naših najznačajnijih neolitičkih lokaliteta koji puno govori o kulturnom identitetu na području BiH. Slijede mnogobrojni lokaliteti iz brončanog i željeznog doba, a među najpoznatijima su Donja dolina, Sanski Most, Glasinac, te Srednjobosanska kulturna grupa. Oni govore o kulturnom i kontinuiranom razvoju čovjeka na području BiH, te su ključni lokaliteti za istraživanje prapovijesti na evropskoj razini”, kazala je Pravidur.

Izdvojila je i Vučedolsku kulturu kao jednu od važnijih u BiH s kojom počinje i razvoj metalurgije bakra na našem području. Njeno izvorište nalazi se na lokalitetu Vučedola pored Vukovara, u istočnoj Hrvatskoj. U vremenu kasne Vučedolske kulture ta populacija prelazi današnju granicu, Savu i dolazi na područje BiH u potrazi za bakrom, gdje je te rude bilo napretek. Pored Hrustovače, Zecova kod Prijedora, lokalitet Debelo brdo kod Sarajeva jedan je od lokaliteta Vučedolske kulture.

“Arheološki eksponati koje čuvamo u muzeju su raznovrsni i svi predstavljaju tragove svakodnevnog života prapovijesnog čovjeka. Budući da u tom periodu ne poznajemo pismo, njegov život možemo rekonstruirati iz tih predmeta i zbog toga su oni jako važni. Tako iz raznovrsnih arheoloških nalaza možemo saznati kako su se gradile kuće, izrađivalo i ukrašavalo posuđe, kakav se nakit izrađivao i nosio, te kako su pokapali mrtve”, kazala je.

Za primjer navodi da je svaka kultura imala specifičan način izrade posuda i njihovog ukrašavanja, te se na osnovu tih dekorativnih elemenata mogu razlikovati pojedine kulture na području BiH. Osim spomenutog, o životu prapovijesnog čovjeka puno govore i metalni predmeti poput različitog oruđa ili oružja, čija je izrada posebno zabilježena razvojem metalurgije kroz željezno i brončano doba.

“Prapovijesni ljudi bili revolucionari u svom vremenu, istražujući puno stvari i koristeći u velikoj mjeri prirodne resurse u svom životu. Danas u tehnološkom smislu imamo napredak koji nam omogućava život kakav imamo, ali oni su se isto tako borili za svoj opstanak i život najbolje što su mogli. Mi se danas ne razlikujemo puno od ljudi iz tog perioda, budući da čovjek uvijek ima svoje porive i želje u svakodnevnom životu, i u ljubavi i u ratu, potrebu za preživljavanjem i osiguranjem lijepog života, kao i prepoznatljivost svoje kulture na određenom području. To su stvari koje se kod čovjeka tokom niza stoljeća nisu promijenile”, mišljenja je Pravidur.

Više o njihovom načinu života i vjerovanja, te religiji može se iščitati iz načina pokapanja umrlih, čemu su pridavali mnogo značaja. O tome svjedoče četiri izvrsno očuvana skeleta koja potječu s nekropole iz Donje doline, pronađena tokom arheoloških istraživanja vršenih na samom početku 20. stoljeća.

“To su jedini skeletni ostaci koji su preneseni s lokaliteta u Zemaljski muzej i jedini su s tog područja, iako je tu istraženo nešto više od 170 grobova. Ovi su skeleti doslovno izrezani sa zemljom, u jednoj kocki, i tako prebačeni u muzej. Na taj način se želio pokazati način pokapanja i položaja osobe u grobu. Također, može se shvatiti funkcija nakita – različitih fibula, pojaseva ili ogrlica, što je jako važno u proučavanju rekonstrukcije nošnje tadašnjih ljudi”, ističe ona.

Lijepo izrađeni nakit za koji bi se teško moglo reći da je djelo ruku prahistorijskog čovjeka, ujedno svjedoči i o društvenoj distinkciji te uređenju unutar kulturne zajednice. Stoga je pronalazak grobova sa skeletima, uz koje su ostavljeni brojni predmeti i nakit, iznimno važni kao izvor informacija.

Centralnom galerijom Odjela za prahistoriju dominira drveni čamac istinski velikih dimenzija, koji na posjetioce obično ostavi najveći dojam. Jedan je to od rijetkih čamaca sačuvanih na području regiona, a posebno ove veličine – dug je oko 12,5 metara i potječe s lokaliteta Donja dolina. To je bilo sojeničko naselje na rijeci, gdje su čamci bili sasvim logična pojava budući su se koristili kao komunikacijsko i sredstvo trgovine. Jedinstven je to primjerak čamca – napravljen je od drveta hrasta i monoksil je, dubljen iz jednog komada debla, a datira u otprilike 800. godinu prije nove ere, period starijeg željeznog doba.

“Rijetko se pronađu ostaci drveta očuvani u ovolikoj mjeri, te će on ostati i dalje dio stalne postavke. Međutim, plan nam je da napravimo malu atrakciju – pokušat ćemo ga dignuti u zrak, da visi u prostoru zakačen na strop. Tako će biti puno atraktivniji, moći će biti vidljiv i s galerije i iz donjeg sprata, a ujedno želimo osloboditi središnji prostor zbirke jer čamac zauzima jako puno mjesta, kako bi služio za povremene izložbe, te kulturna i muzeološka dešavanja”, ocijenila je.

Andrijana Pravidur podvlači da su kustosi koji rade na ovom projektu, uz nju i Ana Marić s istoga Odjela, te još dvoje kolega s Odjeljenja za arheologiju, sebi zadali agilan plan i tempo u nadi da će obiman posao završiti do oktobra 2018. godine kada će biti obilježeno 130 godina Zemaljskog muzeja BiH.

Iako zadati datum ‘na prvu’ može djelovati prilično daleko, ona pojašnjava da je pred njima izuzetno složen posao koji zahtijeva veliku preciznost i stručnost. Podsjeća da je riječ o postavci čijih će nekoliko hiljada eksponata biti prezentirano na dva sprata. Na muzeološkim izložbama, ustvrdila je, radi se niz godina a za ovu je potrebno svaki predmet stručno pregledati te po potrebi ga proslijediti na obradu kroz konzervaciju i restauraciju, a u konačnici i zaštitu. Sve će biti rađeno u nedavno otvorenom Centru za restauraciju i konzervaciju Zemaljskog muzeja.

“To su procesi koji uzimaju jako puno vremena, oni ne traju nekoliko dana. Kada govorimo samo o jednom predmetu, za neke od njih je potrebno i po mjesec dana rada. Nakon sve agonije koju smo prošli, tri i po godine zatvorenog muzeja i neizvjesnosti tokom kojih smo ostali i radili u skladu s mogućnostima, sada ulazimo u ovaj projekt puni entuzijazma i istinske ogromne ljubavi prema ovom poslu”, zaključila je načelnica Odjeljenja za arheologiju Zemaljskog muzeja Andrijana Pravidur.